Nekoliko romana Amina Maaloufa našlo je put i do knjižara, knjižnica i čitatelja u Hrvatskoj. Izdavačka kuća August Cesarec objavila je "Lava afričkog" u prijevodu Vladimire Mirković-Blažević još tamo 1990. godine. Taj najpopularniji Maaloufov roman u katalogu Knjižnica grada Zagreba nalazimo u još dva prijevoda, oba pod naslovom "Leon Afrikanac". Izdanje beogradske Lagune iz 2005. prevela je Vesna Cakeljić, dok je Dušan Janić prevoditelj izdanja što ga je 2012. objavio sarajevski izdavač Šahinpašić.
U Hrvatskoj je još objavljena "Baldassarova odiseja" (prev. Robert Martinov, Mozaik knjiga, 2005.), dok su romani "Samarkand", "Taniosova stijena" i "Vrtovi svjetlosti" u regiji prisutni uglavnom u prijevodima na srpski. Sve su to uzbudljivi, sjajno napisani povijesni romani.
Srećom, ako i nije masovno čitana, u Hrvatskoj je barem prevedena i izdana najvažnija Maaloufova nefikcionalna proza, historiografsko-esejistička knjiga "Kršćanski barbari u Svetoj Zemlji: križarski ratovi očima Arapa" (prev. Predrag Raos, Izvori, Zagreb, 2002.). Objavljena 1983. godine, to je bila prva knjiga koju je Maalouf napisao i objavio na francuskom, nakon što se 1975. doselio u Pariz, bježeći iz rodnog Bejruta i Libanona pred kaosom građanskog rata. I tako je Amin Maalouf, rođen kao arapski katolik i odrastao u arapskom jeziku kao materinskom, postao francuski pisac, potom i dobitnik Goncourta, a naposljetku i član besmrtnika Francuske akademije.
Iz blagoslova i prokletstva vlastitog prebogatog iskustva, i iz svog ogromnog znanja, Maalouf je napisao još jednu važnu knjigu, također objavljenu u Hrvatskoj: "U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću" (prev. Živan Filippi, Prometej, 2002.).
O zemlji, kulturi i civilizaciji svojih predaka, o svijetu u kojem je rođen da bi svjedočio njegovu nestanku, Maalouf piše u velikoj memoarskoj knjizi "Porijeklo" koja je lani također objavljena i u Hrvatskoj (prev. Ivana Šojat, Naklada Ljevak, 2021.). Povodom tog izdanja imao sam veliko zadovoljstvo i čast za Obzor razgovarati s velikim piscem. Pripremajući se pak za taj razgovor, saznao sam i za Maaloufov najvažniji roman kojem je, nažalost, u Hrvatskoj gotovo nemoguće ući u trag. Ne postoji knjiga pod naslovom "Dezorijentirani". Ali zato danas nije nikakav problem iz Srbije naručiti roman "Dezorijentisani". Francuski original ("Les désorientés") objavljen je 2012., a za beogradsku ga je Lagunu već 2013. s francuskog na srpski vrlo tečno, pismeno i čitko prevela Vesna Cakeljić. (Oko mi je, doduše, u čitavoj knjizi zaparao tek izraz "pregršt minuta", ali za to je kriv isključivo Miljenko Jergović i jedna njegova nedavna lingvistička lamentacija, sasvim opravdana, nad zaboravljenim, a jedinim ispravnim značenjem riječi "pregršt".)
Uglavnom, sudeći po primjerku otisnutom 2020. godine, koji mi je donesen iz Beograda, "Dezorijentisani" su traženi i redovito doštampavani.
E sad, odakle meni to pravo i drskost da upravo "Dezorijentisane" (u nedostatku "Dezorijentiranih") nazovem najvažnijim Maaloufovim romanom? Odatle što nama danas i ovdje iz čitavog njegova opusa ne može biti ništa zanimljivije, poučnije i važnije nego roman o tome što je rat učinio jednoj zemlji, njezinim ljudima i generaciji koja je doživljenom budućnošću vlastite domovine ostala skršena, ponižena, poražena i raseljena.
Glavni lik je Adam, povjesničar, koji posjećuje domovinu iz koje se pred ratom odselio u Pariz. Sličnost s autorom očito je namjerna, a premda se u čitavoj knjizi ime domovine nigdje ne spominje, svi znaci jasno govore da je riječ o Libanonu. Adam dolazi na poziv bivšeg prijatelja s kojim je davno bio prekinuo sve veze, ne odobravajući ono u što se ovaj kao čovjek, uvučen u vrtlog nasilja i politike, bio pretvorio. Ali poziv upućen sa samrtne postelje se ne odbija.
Maalouf od glasa neutralnog pripovjedača i od Adamova povratničkog dnevnika majstorski plete roman o malom društvancu koje se sa svih strana svijeta pokušava ponovo okupiti u domovini. Tako se pomalo sastavlja u međuvremenu iščezli svijet, u kontrastu s ovim današnjim, u nastojanju da svaki lik sebi i drugima objasni vlastiti život i odlučujuće izbore, od kojih je svima njima prvi i najvažniji bio otići ili ostati.
Smije li i može li onaj koji je otišao išta prigovoriti, a kamoli suditi onome koji je ostao zbog načina na koje je preživljavao i snalazio se? Ima li pak onaj koji je ostao pravo optužiti one koji su otišli za izdaju domovine i prijateljstva? Što se to svima njima zapravo dogodilo? Kako je bilo prije, a kako je sada biti na Bliskom istoku pripadnik kršćanske manjine? Kako je biti Židov? A kako je biti od čitavog zapadnog svijeta prezreni Arapin musliman? Zašto netko iz takvog kozmopolitskog društva postane radikalni islamist i fundamentalist? Sve su to teme razgovora Maaloufovih junaka. I mnoge druge. Recimo, etika arhitekture. Ili pustinjačko monaštvo.
Svijet u kojem je rođen Amin Maalouf (u srpskim izdanjima Maluf) davno se raspao i rastočio. A ni onaj u kojem je našao utočište danas baš ne stoji najbolje. Knjiga o ljudima koji su, razbacani po svijetu, ostali dezorijentirani, a to znači i bez svog istoka i ishodišta, knjiga je o čitavom svijetu, a pogotovo o nama koji smo i sami prošli kroz nestajanje/nastajanje država u ratu. Ovo je knjiga koju pod hitno treba prevesti i objaviti i u Hrvatskoj. Ne zato što čitatelji u Hrvatskoj ne bi razumjeli srpski, nego jednostavno zato da ova važna i velika knjiga, a što se mene tiče jedna od najvažnijih pročitanih posljednjih godina, bude još dostupnija i da kroz nova izdanja dobije novi život.
Neću vam ništa pokvariti ako kažem da glavni lik na kraju romana ostaje lebdjeti između života i smrti, odakle može skliznuti na jednu ili na drugu stranu, baš kao i njegova zemlja, baš kao danas i čitav svijet. A pod naslovom "Neočekivana braća" u susjedstvu je baš preveden i posljednji Maaloufov roman "Nos frères inattendus" iz 2020. godine. I on se bavi krajem svijeta koji je blizu, izvjestan, ali ne i neizbježan. Možda će se nešto o tome ipak i nas pitati. Čitajući Maaloufa, bit ćemo za taj ispit spremniji.
Samo su ovi koji preporucuju ovu knjigu na srpskom zaboravili jos dopisati da pricekamo i cirilicno izdanje, kako bi obnovili ono pismo koje smo morali uciti u skolama ondasnje tvorevine. Cudi me da nisu preporucili i ruski prijevod, barem za sdp-ovce i uzi krug savjetnika sa Pantovcaka. Ono kao da se to djelo nemoze procitati na francuskom, engleskom, talijanskom, spanjolskom ili njemackom jeziku. Ali odkud gazda otuda i preporuka.