Nedjeljna večer vrelog srpnja ljeta 2024. Nakon što smo se dulje od dva tjedna potiho "dinstali" na temperaturama koje su na gradskom asfaltu dosezale, pa i prestizale, užarenih 39 Celzijevih stupnjeva, ta je nedjelja bila ona prava ljetna, vedra i osunčana, ali oprana kišom koja je pala u noći s petka na subotu, osvježena oblačnom subotom u kojoj smo konačno pustili novi zrak u svoje domove i iskoračili iz umjetno stvorenih, klimatiziranih bespuća. Zagrebački Gornji grad te je nedjelje doslovno bio krcat. Ljudi je bilo toliko da su se među domaćima posve izgubili strani gosti, svi su pohrlili na jednu od najpopularnijih gradskih manifestacija – u Dvorišta.
Šetali su se tako ljudi, po dvoje-troje, ali i u velikim grupama, s dječjim kolicima i štapovima za starije starim srcem Zagreba, koje je već godinama pusto i ostavlja dojam da je tik pred izdisajem. Da, povijest nam je bogata i divna, sa svim onim pričama o Kaptolu i Griču, zagrebačkim vješticama, s Kamenitim vratima i čudesno spašenom Gospinom slikom, s besprijekornim vizurama... Ali našu sadašnjost, a bojim se i budućnost, zapravo definira zaštitna ograda oko Trga sv. Marka i policajci koji čuvaju Sabor, u kojem nema nikoga, jer uvaženi su zastupnici na "zasluženom" odmoru. Te iste gornjogradske uličice premrežene su skelama, tamošnje su povijesne zgrade konačno dočekale poslijepotresnu obnovu. No svi ljudi koji su došli u Dvorišta zapravo se vjerojatno pitaju jedno ključno pitanje: imamo li plan koji nadilazi popravak zidova, krovova, fasada?
Ljudi koji su se zajedno sa mnom te nedjeljne večeri šetali Gornjim gradom došli su na skromnu ugostiteljsku ponudu, tek pokoji neočekivani vidik na Kaptol ili živi grad u podnožju, došli su uživati za ponekim lijepim stolom, pod svjetlima lampiona, uz živu glazbu i svima dobro poznate pjesme. Zamislite samo koliko bi ih dolazilo da imamo neki sustavni gradski i nacionalni plan kako revitalizirati Gornji grad? Doista je nezamislivo i beskrajno glupo da nitko još nije uvidio u kakvu bi se zlatnu koku za metropolu, ali i hrvatski turizam, mogao pretvoriti taj prostor. Zamislite samo Gornji grad na kojem postoji ulica hrvatske mode, ali i ulica zagrebačkih obrtnika, trgovinice u kojima se prodaju paški sir, drniški pršut, rapska torta, tartufi, kulen... Sve naše i autohtono, bez kineskih suvenira koji vrište kič. Zamislite da je to prostor koji živi i dnevni i noćni život kroz kulturu i umjetnost, kroz knjižare, antikvarijate, galerijice, terase lokala... Zapravo, zamislite ono što imaju svi veliki gradovi koji njeguju svoju tradiciju, poštuju svoju prošlost i znaju da su to priče koje im privlače milijune posjetitelja koji vršljaju svijetom za nekim novim, ali izvornim događanjima, emocijama, kulturama, načinima života... Svi oni ljudi koji su pohodili Dvorišta najbolji su pokazatelj da samo sadržaji i ponuda mogu spriječiti da nam Gornji grad ne postane grad duhova i saborskih zastupnika, parkiralište za blindirane limuzine.
I kad već maštam o nekom danu (priznajem da baš i ne gajim preveliku nadu da ću ga i doživjeti) u kojem ću otići na Grič na neku izložbu, posjetiti staretinarnicu, kupiti novu knjigu i novi šešir Kobali te zatim ručati štrukle ili se zasladiti šnenoklima u nekoj gostionici starozagrebačkog štiha, a zatim kalorije "ubiti" šetnjom ulicama s kojih su zauvijek protjerani automobili, maštajmo onda i o tome što bi se nekim racionalnijim planiranjem i uz mnogo više kulturnjačke tolerancije, zajedništva i suradnje moglo napraviti iz naših kazališta.
Prilika za veliki pomak u tom smjeru nadomak je ruke, jer negdje pri kraju sljedeće sezone (ili najkasnije na početku one 2025./2026.) publika bi trebala ući u novo zagrebačko kazalište, uživati u predstavama na novoj sceni HNK Zagreb, u Adžijinoj ulici. To bi trebao biti kazališni događaj nakon kojeg ćemo zbivanja dijeliti na ono što je bilo prije i ono što se dogodilo nakon toga, jer nakon što konačno počne s radom nova scena HNK Zagreb i zgrada središnjeg hrvatskog kazališta krenut će u prijeko potrebnu obnovu, i to ne samo onu koja se tiče same zgrade, već i izvedbene tehnologije koja se u njoj nalazi, a koja je ista kao što je bila one davne 1895. godine, kada je kazalište otvorio car Franjo Josip. Tehnika je to koja sva inozemna gostujuća kazališta doslovno baca na koljena, jer pokušajte samo zamisliti kako to izgleda kada dođu njihovi tehničari i pitaju gdje mogu "uštekati" svoje kompjutore, a naši im tehničari pokažu ručne cugove. Dakle, veliko kazalište, kako ga i dandanas zovu stari Zagrepčani, treba obnovu u kojoj će se transplantirati samo njegovo srce i stoga iluzorno zvuče ideje da će ono tijekom obnove ipak raditi. I to je taj apsurd koji kaže da će zatvaranje zgrade HNK Zagreb biti velika prilika za novi početak hrvatskog kazališta.
Bit će to doslovno nova era, a ona se opet ne smije vezati samo za zidove i tehniku, jer treba joj mnogo promišljeniji plan razvoja, treba joj, u prvom redu, svijest da se suradnjom može postići mnogo više nego zatvaranjem u vlastitu ogradu i vlastite ansamble. Institucionalnim kazalištima sada i u toj žuđenoj budućnosti treba mnogo jasnija repertoarna politika, mnogo više kreativnosti u biranju i osmišljavanju novih naslova. I mnogo više fleksibilnosti pri gostovanjima domaćih kazališta kako bi zainteresirana publika u svim našim gradovima koja imaju kazalište mogla pogledati ono najbolje iz cijele Hrvatske. Uz to, sljedeći je ključni korak okretanje institucionalnih kazališta prema onome što rade kreativci na izvaninstitucionalnoj sceni. Nije dovoljno samo pobrati vrhnje i zgrabiti najtalentiranije mlade glumce.
Treba ozbiljno promišljati o temama koje nude ta tzv. mala kazališta. Da, velika je stvar to što će Krležu, i to "Zastave", u Drami HNK Zagreb režirati Ivan Planinić, ali, ruku na srce, on je taj angažman dobio nakon što je kritika i publika aklamacijskim odobravanjem dočekala Krležinu "Legendu" koju je Planinić za Gavellu režirao u tunelu Grič, a ne zato što je napravio pravo kazališno čudo s KunstTeatrom, koji je 2018. godine osnovao s producenticom Romanom Brajšom i glumcem Domagojem Jankovićem. To je nezavisno kazalište, uz sjajne predstave koje nastaju u malenom prostoru na Trešnjevci, među ostalim bilo i prvo koje je u glumačku avanturu najvećih razmjera gurnulo mladog Bernarda Tomića, mladog glumca koji od ovog ljeta u svojoj radnoj biografiji ima i osvojenu pulsku Arenu za glavnu mušku ulogu.
