Na Drugom programu HRT-a u srijedu 23. rujna emitirat će se nagrađivani film “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, koji je na prošlogodišnjem pandemijskom festivalskom putu oduševio publiku i bio ovjenčan trima Zlatnim arenama. Radnja prati 68-godišnjeg pjesnika Petra Hektorovića koji napušta gradnju svojeg utvrđenog ljetnikovca Tvrdalja te provodi tri dana u društvu dvojice lokalnih ribara, Paskoja i Nikole. Tijekom putovanja scene stvarnosti izmjenjuju se s pjesnikovim snovima i vizijama te sjećanjima na njegovu mladenačku ljubav. Kroz dijaloge koji katkad parafraziraju antičke i renesansne teme, narodne mudrosti i pjesme, odvija se ribarenje u uvalama Hvara, Brača i Šolte. U taj nekonvencionalan projekt ekranizacije renesansnog spjeva Petra Hektorovića u kojem pjesnika glumi sjajni Rade Šerbedžija, upustio se naš čuveni filmaš, animator i ilustrator Milan Trenc. I itekako uspio.
Sada, nakon godinu dana, kada su se dojmovi slegli, kako gledate na svoj pothvat ekranizacije Hektorovićeva epa? Jeste li zadovoljni uspjehom filma?
Bilo je svakako izazovno ići u kinodistribuciju u doba pandemije. Gledati film s maskom i sjedalom razmaka oduzima od kinodoživljaja. A nakon otvaranja nije bilo moguće gledati film osim na nekom festivalu. Zato mi je izuzetno drago da će film biti prikazan na televiziji. Iako je to film koji treba vidjeti na velikom ekranu, danas kućna kina imaju izvrsnu kvalitetu slike i zvuka i gledatelji će dobiti jedinstveni filmski doživljaj. Film je osvojio tri Zlatne arene i najvišu ocjenu gledatelja od filmova iz hrvatskog programa festivala. Okosnica filma je ljubavna priča i na projekcijama ga je publika odlično prihvatila, film je zanimljiv, ima dosta suza, a to je možda najbolje što se može dogoditi jednoj melodrami, pa makar nastala na predlošku renesansnog spjeva.
Produkcija filma je izvrsna.
Da, sretni smo što smo dobili izuzetno puno komplimenata za produkcijsku vjernost filma. Bilo je izazovno rekonstruirati 16. stoljeće na otoku Hvaru. Za to su zaslužni scenograf Ivan Ivan, kostimi Emilije Šušković Jakopac i Nikoline Knežević, efekti Luke Hrgovića i Ivice Presečkog koji je izradio stotine jedrilica i stupova dalekovoda. Direktor fotografije Ivan Zadro izvrsno je dočarao boje i vedute Mediterana te film hrabro snimio isključivo uz postojeće svjetlo, svijeće i baklje, za što je i nominiran za nagradu “Nikola Tanhofer”. Glazba u filmu inspirirana je notnim zapisima zapisanima u samom Ribanju. Na osnovi njih je stručnjak za renesansnu kompoziciju Igor Paro napisao glazbu koju je sa suradnicima i izveo na instrumentima iz tog razdoblja. Tako smo dobili “renesansnu” filmsku muziku koja je u Puli nagrađena Zlatnom arenom.
Glumci su za potrebe filma svladali i kompleksni starogradski dijalekt...
Tako je, ali ne radi se o autentičnom arhaičnom dijalektu Hektorovićeva vremena. Ipak, film u kinu i na televiziji ima titlove jer i taj suvremeni dijalekt ljudima iz drugih dijelova zemlje nije potpuno razumljiv. Glumci su na čitaćim probama ovladali jezikom koji upotpunjuje autentičnost filma. U sklopu priprema svladali su tradicijsko veslanje i ribarenje pod budnim okom starogradskih ribara.
Brod korišten u filmu izložen je u Starom Gradu na Hvaru, a turistička zajednica uz pomoć kostima i rekvizita iz filma namjerava priču “Ribanja i ribarskog prigovaranja” pretvoriti u pravu turističku atrakciju. Dođemo li u Stari Grad, što možemo očekivati?
Turistička zajednica i uprava Staroga Grada prepoznale su potencijal takve suradnje. Izloženi brod nastao je nakon konzultacija sa stručnjacima, prof. Markovina, Mithad Kozličić i Joško Božanić bili su susretljivi i savjetovali su nam kako je takav brod mogao izgledati, a izradio ga je u Betini majstor Siniša Mikin. Dobro je da se stvara svijest da osim mora i sunca Hrvatska može ponuditi i svoju kulturnu baštinu koja može postati vrijedan sadržaj zanimljiv gostima. Kostimi u filmu izrađeni su prema predlošcima renesansnih slika, pretežno venecijanskih jer je to moda koja je imala utjecaja i na Hvaru. Odjeća je, uz nakit, u to vrijeme bila način da pokažete svoj socijalni status i zato su se bogataši odijevali šareno, čak ekstravagantno za naše pojmove. To je kao što danas ljudi nose Louis Vuittona ili slično. U Italiji su postojali zakoni koji su pučanima zabranjivali da nose iste boje kao plemići!
Primarno se ipak bavite ilustracijom, a zavidnu karijeru u tom polju ostvarili ste u SAD-u. Pripremate li nakon ovoga i nešto novo na filmskom planu, a razmišljate li i o povratku u SAD?
S producentom “Ribanja” Borisom Veličanom pripremio sam novi projekt “Doručak na travi”, a radi se o jednoj vrlo neobičnoj ljubavnoj priči iz tridesetih godina prošlog stoljeća, predali smo projekt na natječaj pa što bude. A iako je “Noć u muzeju” zaista bio svjetski megahit, nikada me nije privlačila strogo komercijalna umjetnost. Smatram da je čovjek promašio zanimanje ako nešto radi samo da bi bilo popularno, nagrađivano ili financijski uspješno. Naravno da svi volimo uspjeh, ali radi njega ne treba raditi umjetničke kompromise. Rad u Hrvatskoj mi je to omogućio. Osim toga, pogotovo u ova čudna pandemijska vremena, život kod nas je još relativno miran i siguran.
Sigurno je postigao veliki uspjeh u kinima. Naši redatelji su majstori u osvajanju publike.