Ne znam kakve veze ima Valentinovo s Bobom Marleyem, ali 14. veljače u svijetu iskorišten je za premijeru biografskog filma “One Love”, koji smo pogledali u Kaptol centru. Očito se radilo o dobrom marketinškom potezu, iako Marleyev slogan “one love” ima sasvim drugo značenje od Dana zaljubljenih. Kako sam unaprijed govorio, tako je i bilo; “One Love” ni po čemu bitnom ne razlikuje se od uobičajenih biografskih filmova o Johnnyju Cashu, Rayu Charlesu ili Freddieju Mercuryju.
Sve su to zabavni, plošni, protočni, ali i površni, premda korektno napravljeni filmovi koji populariziraju nečiji lik i djelo, ali ostaju deficitarni na polju činjenica i dubinskog promatranja. Marleyev život i rad bili su drama, a film “One Love” je melodrama, i tu se krije osnovna razlika između stvarnog života i filmske priče. No ako želite vidjeti barem neke osnove priče iz razdoblja od 1976. do 1978. kojim se bavi, film ima svoju svrhu.
Od nezavisnosti Jamajke pred građanskim ratom do izborne godine u Londonu – u koji Marley odlazi nakon pokušaja ubojstva u Kingstonu – te snimanja albuma “Exodus” i povratka na stadionski nastup u Kingstonu 1978., uglavljena je priča o ikoni reggae-glazbe. Paradoks je da najveći dramatski potencijal nudi glumica Lashana Lynch kao Marleyeva supruga Rita, koja daleko slojevitije portretira svoj lik od pomalo plošnog Kingsleya Ben-Adira kao Marleya. Što je vjerojatno i bila scenaristička namjera filma koji je producirao Brad Pitt. Marley je ostavljen “svetim” i jednostavnijim likom, a kroz Ritu se prelamaju sve dileme njihova zajedničkog i turbulentnog života, u kojem nema puno riječi ni o Marleyevim preljubima ni o kompleksnom odnosu s majkom.
Zgodne evokacije života na Jamajci – s flashbackovima na djetinjstvo i kasniji rad Marleya i ekipe u Trench Townu jednako su simpatične kao i priča o Marleyu u Londonu, kamo 1976. odlazi na klupski koncert The Clasha i shvaća da su punkeri u Velikoj Britaniji bili pod jednakim udarom sustava kao i rastafarijanci na Jamajci. Valja reći da je reggae-glazba novim britanskim ikonama poput The Clasha i ostalima bila isto ono što je američki blues bio britanskim imenima iz šezdesetih, odličan soundtrack za pobunu protiv rigidnog društvenog uređenja.
Chris Blackwell kao vlasnik nove diskografske kuće Island, s kojom je Marley postao zvijezda i odsvirao rasprodanu europsku turneju 1977. – što se u filmu i vidi brzinskim “pregledom” koncerata – vjerojatno je najvažniji sporedni lik u filmu (jer Rita je ipak glavni lik), u kojem korištene pjesme pokazuju Marleyev ogroman talent i važnost. Bio je jedan od najvećih, ali i njegov prateći bend The Wailers, čiji se članovi pojavljuju povremeno, kao “prateći likovi” u filmu.
Koliki je bio Marleyev utjecaj sredinom sedamdesetih, najbolje pokazuje činjenica da su se vodeće zvijezde poput Rolling Stonesa i Erica Claptona prebacile na reggae u pjesmama poput “Cherry Oh Baby” s albuma “Black and Blue” ili u Claptonovoj obradi “I Shot The Sheriff”, ali na mnogo estradniji način od The Clasha i sličnih koji su puno prirodnije i dublje shvaćali smisao i poruku novootkrivene glazbe Jamajke. Marleyeva pacifistička pozicija, politički značaj i integracijski faktor kojim je 1978. na velikom koncertu ujedinio do tada radikalno suprotstavljene političke frakcije Jamajke djeluju kao krešendo na kraju filma, pokazujući da važnost glazbe i nečijeg lika i djela ponekad može biti sasvim ovozemaljski i praktičan.
Koliko može biti praktičan i godinama kasnije, pokazuje još jedan detalj u filmu koji je nekima možda promaknuo; na prvom velikom koncertu na Jamajci kojim se film bavi – 1976., u vrijeme pucnjave i oružanih obračuna u kojima je i sam bio žrtva atentata i zamalo poginuo, Marley na probi s članovima benda raspravlja s kojom pjesmom otvoriti nastup. Predlažu se “I Shot the Sheriff” ili “Stir It Up”, da bi se Marley prije samog nastupa odlučio za pjesmu “War”. To je ista ona pjesma koju je Sinead O’Connor 1991. pobunjenički izrecitirala u mikrofon kao obračun s publikom nakon što su je u Madison Square Gardenu na počasnom koncertu za Boba Dylana izviždali jer je prije toga poderala sliku pape u američkoj televizijskoj emisiji.
Ukratko, uz Dylana, radi se o najvažnijem Bobu popularne glazbe. Marley je lokalnu glazbenu tradiciju te posebnosti Jamajke pretvorio u novo sveto pismo poklonika rock-glazbe širom svijeta. Jamajački reggae početkom sedamdesetih bio je najveća glazbena invazija u popularnu glazbu zapadnog svijeta nakon proboja bluesa u maticu bjelačke rock-kulture šezdesetih godina. Marley je bio šaman koji je plesao otvorenih očiju; raspjevana i ritmički poticajna sviračka podloga bila je dovoljan melem na ranu o kojoj je govorio u angažiranim tekstovima pjesama. U vrijeme najveće popularnosti i na Jamajci i u svijetu njegove su se izjave o društvenim problemima stavljale u isti rang s izjavama političara ili vjerskih vođa. Većine toga u filmu nema, ali ako druga polovica zainteresira nekoga da se dublje pozabavi temom, svrha je ispunjena.
