"Ljubav u Mumbaiju" jedan je od onih filmova koji iznenada udare jako, u najljepšem smislu. Na posljednjem je filmskom festivalu u Cannesu osvojio Grand Prix, a bio je nominiran i za Zlatnu palmu. Našao se i među nominiranima na dodjeli Zlatnih globusa, i to u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku te u kategoriji najboljeg redatelja, odnosno redateljice, što samo upućuje na to da bi mogao biti i u igri za nagradu Oscar za koji mjesec. Naša ga je publika imala priliku pogledati na Human Rights Film Festivalu koji – a pokazao je upravo i ovim uratkom – ne razočarava selekcijom filmova. Film od ovoga tjedna igra i u domaćim kinima.
U središtu priče nalaze se dvije cimerice, Prabhi i Anu. Osim što su cimerice, zajedno rade i kao medicinske sestre. Žive živote koji ih gutaju. Zapravo, čini se da životare i da tapkaju u sivilu kolotečine. Prabhi je zapravo u braku koji je bio dogovoren, ali suprug joj je vrlo brzo nakon vjenčanja otišao u Njemačku i tada se prestao javljati. No takav život shvaća kao svoj usud i Prabhi više-manje “pati bez suze i živi bez psovke”. U jednom trenutku počne joj se udvarati liječnik s kojim radi i nemoguće joj je pobjeći od osjećaja i od toga da se napokon osjeća kao da je viđena. Ipak ne prelazi granicu.
S druge strane, njezina mlađa cimerica Anu traži sve moguće i nemoguće načine kako se nalaziti sa Shiazuom, mladićem muslimanom koji ne smije reći obitelji da voli Anu. Njihovo, u najmanju ruku smotano ljubovanje, toliko je obavijeno zabranama, moralnim dvojbama, a istodobno i gorljivom željom da jednostavno samo budu zajedno. Zar to može biti toliko komplicirano? Može očito, a redateljica Payal Kapadia te je mikrodetalje koji i daju ljepotu cijeloj priči naprosto sjajno prikazala. U priču se uključuje i Parvaty, nešto starija kolegica Prabhi i Anu, koja sanja o odlasku na selo. Svaka od te tri priče ovih žena obavijena je velom emocionalnih nesigurnosti i čežnji.
Atmosfera ovog filma, kao i sve njegove nijanse koje su na platnu stvorenom od šušura velikog grada, njegove prljavštine, gužve i disocijacije ipak tako precizno i jasno ocrtane još se više može osjetiti ako se poveže s engleskim naslovom – “All We Imagine as Light”, odnosno “Sve što zamišljamo kao svjetlo”. U mračnom koloritu i scenama u kojima prevladavaju tamne boje, ono čemu tri žene streme – a to je kod svake na ovaj ili onaj način uvijek pripadanje – zaista jest njihovo svjetlo. Ovo nije samo priča o traganju i čežnji za pripadnošću, koliko je i vrijedna društvena studija koja uspijeva realistično prikazati prosječne živote radničke klase u jednom središtu kao što je Mumbai. Ovaj sanjivi film na lijep i mekan način pruža uvid u istrgnute djeliće stvarnosti koje, da nije Kapadije i njezina ovakvog izričaja, ne bismo primijetili jer su previše “obični”. I to bi bila baš šteta.
Ljubavna drama, Indija, 118 min.
Režija: Payal Kapadia
Glumci: Kani Kusruti, Divya Prabha
Sudska drama, SAD, 114 min.
Režija: Clint Eastwood
Glumci: Nicholas Hoult, Toni Collette
Ako je negdje u filmu potpisan Clint Eastwood, nekako se već a priori zaključuje da je riječ o uratku koji ne može ne valjati. Čak i njegovim “prosječnijim” i/ili lošijim filmovima kao što je pretposljednji “Cry Macho” može se pogledati kroz prste zbog svega što je dosad uspio stvoriti. “Porotnik broj 2” nije ni prosječan, a još manje loš film. Štoviše, uspio se Eastwood sa svoje redateljske stolice ovime iskupiti za poluuspješnu priču o Mikeu Milou od prije četiri godine. Intrigantno je donio dvojbu između toga gdje prestaje pravo, a počinje pravda. I obratno. Naime, mladi porotnik kojem je život napokon krenuo uzlaznom putanjom (prestao je piti, a žena doma treba roditi svaki tren) posve slučajno tijekom suđenja spoznaje da je možda on krivac u slučaju u koji je sasvim slučajno dospio kao član porote. Treba li priznati zločin i pristati na doživotnu kaznu ili pustiti nevinog čovjeka da ode u zatvor, dvojba je koja je tijekom cijelog filma snažno prisutna. I čije se razrješenje do samog kraja ne zna. Čak i kad se osjeti smiraj u samoj radnji filma, pojavi se neočekivani obrat kojim film i završava. Hoće li biti nastavka? Teško. No, “Porotnik broj 2” svakako ostavlja puno prostora za razmišljanje.