Otkad je “Joker” Todda Philipsa na festivalu u Veneciji ispraćen ovacijama, puno se pisalo i govorilo o filmu koji nam daje uvid u nastanak jednog od najpoznatijih filmsko-stripovskih negativaca. Nakon što je film počeo igrati u kinima, uslijedile su i prve negativne kritike, pogotovo u Guardianu i New York Timesu. Rekli bismo, ima tu istine, no svi ćemo se složiti u jednom – Joaquin Phoenix ponovno je pokazao svoju glumačku veličinu te bi mu konačno, nakon tri nominacije, trebao pripasti Oscar.
U filmu “Joker” vraćamo se na početak 80-ih, s nešto drukčijom pričom o Jokeru nego što smo dosad imali prilike vidjeti u prijašnjim filmskim nastavcima. Naime, u Burtonovom “Batmanu” iz 1989. Joker kojeg igra Jack Nicholson zove se Jack Napier, a upoznajemo ga kao desnu ruku mafijaškog šefa Carla Grissoma. Tek nakon što upadne u bačvu s kiselinom Napier postane Joker.
Inspiracija iz 1988.
Philippsov film inspiriran je nagrađenim stripom “Batman: The Killing Joke” iz 1988. godine. U tom stripu Joker je stand-up komičar koji pomaže sitnim kriminalcima u provali i također upadne u bačvu s kiselinom. Kod Phillipsa nema bačve ni sličnih fantastičnih detalja. Ali ima ludila, jeze i horora.
Na početku filma Joaquin Phoenix je Arthur Fleck, mladić koji zarađuje za život glumeći klauna na raznim događajima. Kada ga jednom iz obijesti pretuku, Fleck nabavi pištolj za zaštitu.
– Ne znam je li do mene ili je cijeli svijet otišao k vragu – kaže Fleck u jednom trenutku svojoj terapeutici. Nije mu lako budući da je odrastao s majkom Penny (Frances Conroy) koja se liječila u ludnici Arkham. Ubrzo shvaćamo da i sam Arthur pije lijekove te da ima poseban poremećaj – u određenim trenucima nekontrolirano se smije, što ga ponekad dovodi u teške situacije. U jednoj takvoj ponovno ga u podzemnoj željeznici napadnu tri mladića, a Arthurova tjeskoba prerasta u ludilo.
Phoenixov Joker zaista je fenomenalan. Na početku vam ga bude žao, možete se poistovjetiti s njim kao običnim malim čovjekom koji nema sreće u životu. Kako se njegovo ludilo manifestira sve više i više, tako nas od njegova lika hvata jeza, pa i strah. Očekivano je i briljantan Robert De Niro kao Murray Franklin, voditelj talk showa koji podsjeća na legendarnog Johnnyja Carsona. Upravo ga on, nakon što je u emisiji pustio neuspjeli Arthurov nastup, prvi nazove Jokerom. To finalno omalovažavanje bilo je i svojevrsni okidač za prelazak na “tamnu stranu”. Odlična je i Zazie Beetz kao Arthurova susjeda u koju je potajno zaljubljen. No, kada gledamo film u cjelini, nađe se tu dramaturških rupa i nekih neobjašnjenih stvari. Očite su posvete Scorsesejevim filmovima “Kralj komedije” i “Taksist”, kao i referencije na prijašnje Batmane. Bruceov otac Thomas Wayne (Brett Cullen) podsjeća na Trumpa koji svisoka gleda na običnog čovjeka. Ne treba očekivati da će film biti nominiran za Oscar, no ponovimo – Joaquin je glavni favorit za tu nagradu, baš kao što je ove godine bio Rami Malek za “Bohemian Rhapsody”.
Odličan izbor glazbe
Phillips veliku pohvalu zaslužuje i za odličan izbor glazbe. Originalnu glazbu potpisuje Hildur Guðnadóttir, islandska glazbenica čija glazba prati i hit-seriju “Černobil”. Hildurino čelo na nekoliko mjesta u filmu izvrsno je naglasilo neke od ključnih scena. No najdojmljivije je bilo čuti rock-klasik “White Room” grupe Cream u uvodu u kaos koji nastaje u gradu, kao i Sinatrinu “That’s Life” kojom završava film.
Sve u svemu, Phoenix je onaj zbog kojeg svaki pravi filmofil mora pogledati ovaj film budući da se radi o jednom od najboljih glumačkih ostvarenja posljednjih godina. I nemojte slučajno u kino voditi malu djecu. Od nekih bi scena mogla imati noćne more.
