Večer u maloj dvorani Doma sportova naizgled je tako lijepo počela, da parafraziramo Parafe i postnovovalno vrijeme, na koje se Franz Ferdinand prilično referira kao retro-pop jedinica. Puna je bila dvorana, s gotovo četiri tisuće ljudi željnih energičnog koncerta nakon prestanka pandemijskih mjera, pa je čak i frontmen Alex Kapranos u jednom trenutku pitao publiku: "Je li vam lijepo kad ste natiskani?" I bilo im je lijepo, no kad je isti taj Kapranos nakon samo sat i pet minuta priveo službeni dio koncerta kraju, bilo je jasno da je publika tu došla zbog njih, a ne oni zbog nje.
Doduše, s još pet pjesama navukao je Franz Ferdinand minutažu na otprilike sat i pol, što bi bilo u redu za klupske uvjete, ali svirati turneju najvećih hitova u gotovo rasprodanoj dvorani i ovako se "mučki" provući radi zadovoljenja ugovora i minutaže na bini bio mi je antiklimaks. Ne i publici, koja je uživala tih sat i pol kao da sutra neće doći, a korone još jučer nije ni bilo. Upravo u tom dobrom tajmingu krije se dio uspjeha koncerta, jer Franz Ferdinand hrabro je tempirao turneju i stigao u Zagreb i EU prije svih ostalih koji dolaze ovog proljeća i ljeta. Bilo je to poput susreta starih prijatelja kad se ne gleda pretjerano kritički tko je koliko i kako ostario, a i u tom dijelu "starenja", tj. razvoja na pozornici, Franz Ferdinand bio mi je predvidljiv i dosadan. Ali ima sreće za Zagrebom, još otkad su ga 2006. dvostruko preplatili kao mladi hit-bend, nakon prvog albuma, na prvom INmusicu na Šalati (dobio je honorar veći od sto tisuća eura), jer se nekoliko domaćih organizatora otimalo i licitiralo za njega.
Gledao sam Franz Ferdinand tri, četiri puta u ovih 16 godina i sve je ostalo doslovno isto. U tome je zapravo bio najveći problem. Da se bar jednom Kapranos obratio publici na lijevoj ili desnoj tribini i pokazao neki šoumenski "iskorak", ali čak ni to, bio je usredotočen na dio ispred sebe, no, kao prekupac, spomenuo je nekoliko puta kupnju majica i CD-a na štandovima te zahvalio diskografskoj kući Dancing Bear koja bend odlično promovira u Hrvatskoj. Maniristički i formalistički, ali svirački sigurno, prošli su kroz repertoar pjesama, kojih će se, osim dva prava velika svjetska hita, rijetko tko sjećati u budućnosti.
Poznato je da domaća publika voli osamdesete više od suvremenih imena, a Franz Ferdinand idealna su im replika tog vremena, što je pokazivala i erupcija u dvorani. Dok smo se mi pitali "čemu oduševljenje?", jer su Talking Headsi, Blondie, Pixiesi, Iggy Pop, pa čak i Billy Idol, čije pjesme modeliraju Ferdinandi, pa čak i davna "prezrena" pop-estradna imena poput Garyja Glittera, Suzy Quatro ili Slade, imali daleko bolje – pjesme.
