Dan nakon imenovanja na mjesto pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, teatrologinja, publicistica, nekadašnja intendantica HNK Zagreb te zamjenica bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića gospođa Ana Lederer pristala je dati intervju Večernjem listu.
Međutim, ispričavši se velikom zauzetošću, gospođa Lederer molila je pitanja pismenim putem, a odgovori su u našu redakciju stigli tek jučer. U razgovoru otvoreno govori o svojim planovima i odnosu prema “vrućim” temama hrvatske kulture i politike.
Koji su, po vašem mišljenju, najveći problemi kulture Grada Zagreba koje treba prioritetno riješiti?
Dobar dio problema niz godina generira državna politika bez ideje i volje da promijeni sustav i zakonodavnu podlogu koja je za kulturnu i umjetničku produkciju statična, neučinkovita, zastarjela i nefleksibilna, a što mogu govoriti iz iskustva prakse. Bez njezine promjene nema pravih kvalitetnih pomaka ni za kulturu grada Zagreba. S druge strane, za kulturnu produkciju, same umjetničke procese i dosege podjednako, zakoni su nevažni; iznimni kulturni i umjetnički dosezi događaju se neovisno i bez obzira na zakone i paragrafe. Iako je u analizi stanja locirala mnoge probleme, postojeća strategija kulture grada Zagreba iz 2015. nije zaživjela, pa treba izraditi novu. Nakon što se kultura konačno osamostalila, treba u punom smislu te riječi ured konstituirati te istodobno pokrenuti njegovo brzo i efikasno funkcioniranje za cijeli kompleks kulturne produkcije kojim upravlja, a na što sam u ovom trenutku koncentrirana, posebice u razgovorima s ravnateljima. Prioritetni su mi i rokovi za projekte EU u suradnji s nadležnim uredom kolegice Zubak i njezinih suradnika.
Premda se pozivate na svoju struku i svoje kompetencije, nije li činjenica da se sva imenovanja na ovako odgovorna mjesta rade po političkom ključu, u skladu s odnosom snaga unutar trenutačno vladajuće koalicije u Gradu Zagrebu?
Kao što je neosporna moja stručnost i moje kompetencije, kao i stručnost i kompetentnost niza ravnatelja u zagrebačkim kulturnim ustanovama, tako je neosporno i da određena politika, ona koja je izraz skupštinske većine – uvijek imenuje i pročelnike i ravnatelja i intendante. Kriterij kompetentnosti za imenovanja na određena mjesta trebao bi se podrazumijevati, a što se tiče odnosa snaga unutar skupštinske većine u Zagrebu, dakako da je dogovoran unutar odnosa među partnerima u sporazumu.
Razmještanje članova vaše stranke u upravljačke odbore nekih od kapitalnih i najvećih zagrebačkih kulturnih institucija očito je rezultat stranačke strategije. Koja je ona i koji su vaši ciljevi?
Kao što je uobičajeno, sukladno broju zastupnika u skupštini, sve stranke koje čine skupštinsku većinu imaju članove u upravnim vijećima, pa tako i NHR ima svoje, između ostaloga, i u vijećima zagrebačkih kulturnih institucija. Riječ je, dakle, o procentualnoj zastupljenosti. Kultura je nedvojbeno u našem fokusu, važno poglavlje u našoj stranačkoj strategiji: načelni ciljevi iz moga prvoga odgovora bit će vidljivi i kroz način vođenja ureda.
U lanjskoj predizbornoj kampanji gostovali ste i kod Velimira Bujanca čija emisija zastupa tezu o antihrvatstvu i antidržavnosti djelovanja ljudi poput Olivera Frljića. Slažete li se s takvim stavovima i namjeravate li, s obzirom na vašu ocjenu da njegov rad nije umjetnički nego agitatorski, spriječiti njegove buduće angažmana u okviru programa ustanova koje su pod ingerencijom ureda koji sada vodite?
Da, gostovala sam i u, sviđalo se to nekom ili ne, vrlo gledanoj emisiji gospodina Bujanca, u kojoj sam imala prostora za različite teme, pa tako i za „kompleks Frljić“. Ponavljam po ne znam koji puta vrlo jasno – politički aktivizam ne može se financirati novcem poreznih obveznika. Pretpostavljam da ima potencijalnih financijera za igrokaze njegovih ideoloških agitacija, u kojima će – sigurna sam – besplatno i iz uvjerenja igrati njegovi istomišljenici. Njegov rad nema veze s društvenim angažmanom, jer se ni jednim ozbiljnim problemom nikada nije ni bavio. Nekoliko je vezanih problema u kompleksu Frljić: jedan je njegova galopirajuća mržnja na sve i svakoga što ima veze s Hrvatskom kao državom, a što je metastaziralo u govor mržnje koji je pak uništio njegovu teatarsku darovitost. Ne bih se, međutim, bavila analizom bilo čijega psihograma, pa ni njegovoga. Ne vidim razloga da u njegovim teatarskim igrokazima stradavaju pisci kao nedavno Pirandello u Kerempuhu, iako ruku na srce, nikada i nije znao režirati tekst: od početka karijere samom mu je bilo jasno da ne može izrežirati dramski tekst, pa se okrenuo režiji konteksta, još od afere Bakhe na Splitskom ljeto. Uz svesrdnu podršku određenih medija, izvrsno režira kontekst tobožnje fašizacije hrvatskoga društva protiv koje se kritički bori svojim tobožnjim predstavama.
U svojim prvim istupima niste propustili ponovo predbaciti intendantici HNK Dubravki Vrgoč “samopromociju”. Stojite li i dalje iza ranije izrečenih tvrdnji da se rezultati HNK pod njenim vodstvom friziraju, lažiraju ili medijski preuveličavaju?
Postoje hrvatske institucije koje su važnije od pojedinaca koji ih vode, pa je tako i HNK u Zagrebu skoro 160 godina važniji od mene kao bivše i gospođe Vrgoč kao sadašnje intendantice. Osim što sam po struci teatrologinja, kao što znate, zagrebački HNK je moj domicilni teatar – u njemu sam odrasla uz roditelje, vodila sam ga osam godina, pratim njegov rad, pa ne vidim razloga da tako ne bude i dalje. Intendantica je neosporno izvrsna samopromotorica. Sve svoje tvrdnje mogu argumentirati, ali sada iz pozicije gradske pročelnice za kulturu sve probleme i primjedbe na drugi način namjeravam komunicirati s vodstvom te kuće kojoj je grad suvlasnik i suosnivač.
Koji su bili glavni razlozi i motivi vašeg pristupanja stranci NZH?
Zlatko Hasanbegović pozvao me za svoju zamjenicu u Ministarstvo kulture, a u tih pet mjeseci radili smo u nemogućim uvjetima u kontekstu neopisive histerične hajke onih koji su prije svega štitili stečene pozicije. Ne tako davno, sama sam prošla sličnu matricu progona na vlastitoj koži, s nizom istih aktera i istoga – iako onda prikrivenijeg – ideološkog predznaka. Nakon uspjeha na izborima u Zagrebu osnovali smo stranku kako bismo bili spremni za izbore, a naši su motivi između ostaloga antisistemske naravi, u borbi protiv sustava duboke države koja nas je na koncu i dovela do društvene, gospodarske i svake druge krize.
Kakvu suradnju predviđate s Ministarstvom kulture s obzirom na oštre kritike koje ste u više navrata upućivali na adresu sadašnje ministrice?
U vrijeme Milanovićeve Vlade i kulturne politike ministrice Zlatar Violić koja se svodila na ideološke eliminacije ravnatelja, pa je između ostaloga mijenjan Zakon o kazalištima samo zbog mene, tzv. lex Lederer, osim niza skandala – nije se kvalitativno promijenilo baš ništa. Ni danas, nakon uskoro pola mandata aktualne Vlade, u sektoru kulture nije se promijenilo također ništa: osim što je riječ o uhodanom birokratskom mehanizmu, moglo bi se reći kako je riječ o kontinuitetu politike HNS-a. Vjerujem u uspostavu suradnje koja je prijeko potrebna između države i grada Zagreba.
Svaka čast gospođo. Konačno netko ima "muda" otvoreno reći kako stvari stoje vezano uz ovog mrzitelja čak i slova H.