Nizom perfomansa, predavanja i izložbom u nastavcima obilježava se više
od 40 godina djelovanja Galerije SC-a koja je kao mjesto otvorenoga
eksperimenta doslovno promijenila hrvatsku umjetnost poslije šezdesetih
godina prošloga stoljeća. Tiskana je i monografija autora Darka Glavana
i suradnice Leile Topić.
VL: Obradili ste dio glavnih događaja,
umjetnika i njihovih izložbi priređenih u vrlo vitalno doba za hrvatsku
umjetnost. Što je sve prikupljeno?
GLAVAN: Nažalost, pokrivenost kvalitetnom dokumentacijom u tih
četrdeset godina dosta je nejednaka. Za same početke, od 1962. do
dolaska Željka Koščevića krajem šezdesetih, djelatnost je bila
sporadična i više vezana uz tribine "Pet minuta poslije osam"
prvi voditelji galerije bili su literarno usmjereni Dubravko Horvatić i
Vjeran Zuppa.
VL: Kad počinje drugačiji pristup?
GLAVAN: Dolaskom Želimira Koščevića koji se vratio sa specijalizacije u
Stockholmu gdje je imao priliku raditi u muzeju kojim je upravljao
Pontus Hulten. Dakle, mogao je upoznati najsuvremenije muzeološke i
galerijske pristupe. Nakon povratka u Zagreb pokušao je to primijeniti
u našoj sredini. Koščević je vodio Galeriju SC-a negdje do kraja
sedamdesetih, a kao obrazovani muzealac bilježio je sve te akcije,
pogotovu što je to bilo razdoblje konceptualne umjetnosti kad su djela
ostajala na razini ideje. Za to razdoblje imamo gotovo uzornu
dokumentaciju, a 1972. publicirana je i knjiga o umjetnicima prvih
deset godina. Također, osobno sam pratio sve izložbe tih godina
Bracu Dimitrijevića, Dalibora Martinisa, Borisa Bućana s kojima smo
mogli osvježiti sjećanja.
VL: Jesu li izložbe dokumentirane
katalozima, fotografijama?
GLAVAN: Nedostatak dokumentacije nastao je osamdesetih godina, kad je
Galeriju vodio Vladimir Gudac. S "underground" pristupom, on je držao
da nije potrebno dokumentirati, nije se trudio da to zabilježe novine.
Tih deset godina vođenja galerije tom jednom "gorgonaškom" metodom
Vlade Gudca danas ne možemo biti sigurni je li se možda dogodilo i
nešto što je vrijedilo zabilježiti a izbrisano je ne samo iz kolektivne
memorije nego i iz stručne. Tu je jedina metoda bilo istraživanje,
prebiranje po katalozima umjetnika, razgovori. Devedesetih su Antun
Maračić i kasnije Liliana Domić katalozima dokumentirali svaku izložbu.
Obradio sam prvih trideset, a zadnje desetljeće rada Galerije istražila
je kolegica Leila Topić, aktivna u to vrijeme kao likovna kritičarka.
VL: Je li danas Galerija SC-a izgubila
značenje koje je imala 60-ih i 70-ih?
GLAVAN: To je bilo vrlo važno doba. Mislim da je devedesetih dobila
novi zamah angažmanom Liliane Domić, afirmacijom autora poput Lovre
Artukovića, Roberta Šimraka. Tu je kasnije izlagala Andreja Kolunčić
koja je nastupila na Documenti 11 u Kasselu. U prvoj generaciji
izlagali su Dimitrijević i Sanja Iveković koji su također došli do
Documente, Martinis koji je bio na Bijenalu u Veneciji. Možemo reći da
su ti umjetnici stekli svoj identitet upravo u SC-u, tako da se
potvrđuje da je posrijedi bila međunarodno značajna galerija.
Konceptualna umjetnost i Bućan art
Poticaj za monografiju dale su sadašnja voditeljica Galerije Ksenija Baronica i Božica Matasić, koja je ranije vodila Galeriju SC-a. Nezaobilazna je bila suradnja s dizajnerima Bahrach-Krištofić koji su dizajnom knjige ostali na tragu umjetnosti koja se promovira. Kao dvije ključne osobine, izdvojio sam afirmaciju konceptualne umjetnosti (dematerijalizaciju), a s druge strane kontinuitet tradicije Novih tendencija i dizajna. Ključni autor prve polovice sedamdesetih bio je Boris Bućan koji je spojio vrhunski dizajn i metodologiju konceptualne umjetnosti stvorivši "Bućan art".
