Kada redatelj debitira dugometražnim filmom u godinama koje više nisu cvijet mladosti, od njega se očekuje da je preskočio početnička zagrijavanja i stvorio film primjeren iskusnim redateljima generacija kojima pripada. U slučaju filma “72 dana” Danila Šerbedžije (sina Rade Šerbedžije), koji će biti večeras prikazan u Areni u programu nacionalne konkurencije, može se reći da je čaša napola puna, a ne napola prazna.
Kroz priču o ličkoj “sergioleoneovskoj” obitelji koja nakon smrti babe pokušava nastaviti ubirati njezinu američku mirovinu tako što su našli zamjensku babu Šerbedžija je išao za sofisticiranom tragikomičnom, crnohumornom pričom koja bi u najboljem slučaju mogla funkcionirati kao lička “gangsterska petorka” ili neki naši “maratonci”. Na žalost, rezultat je pozitivno polovičan jer su Šerbedžijine stilsko-žanrovske međuigre gdjegod previše krute i umjetne, ali tu vrst manjkavosti u slučaju ovako ambiciozno ciljanog miksa kod nas bi iskazali i mnogi iskusniji redatelji.
S još jednom scenarističkom rukom pisca poput Ante Tomića (posebno nakon dojma koji je ostavio romanom “Čudo u Poskokovoj dragi” s jednom vrlo sličnom obitelji) film bi otklonio većinu svojih mana.
Srbin Rade skupio je beogradske glumce pa snimio hrvatski film s hrvatskim novcima.