Oduvijek je Glorija Ranka Marinkovića bila predstava koja je stvarala – ili pokapala – kazališne zvijezde, i redatelje i glumice. Zapravo se ta velika drama igrala rijetko; znalci kažu zbog samog Ranka Marinkovića, koji nije dopuštao da se u njoj promijeni i jedan jedini redak, a kamoli da se dogodi neko drugačije teatarsko čitanje drame koja svakako spada u sam vrh hrvatske dramske literature. Zbog svega se toga s posebnim nestrpljenjem čeka Glorija koju u Teatru &td (premijera je zakazana za 12. travnja) režira Saša Božić.
– Mislim da je &td idealno kazalište za Gloriju jer je jedino kazalište koje može ponuditi novo čitanje Glorije, a to je značajno u sezoni koju je Nataša Rajković odlučila posvetiti upravo novom čitanju klasika. A Marinković je zaista na neki čudan način sam kastrirao potencijal svog dramskog teksta jer je za svog života apsolutno zabranjivao bilo kakvo autorsko čitanje Glorije. Čak i njegov najveći sljedbenik Božidar Violić u svojim autobiografskim zapisima govori o tome kako je Marinković devedesete skinuo predstavu jer mu se nije svidjela nekakva mala intervencija u tekst. Tako je ovo druga Glorija nakon Marinkovićeve smrti, prva je bila ta Violićeva u HNK, a ja sam od obitelji Marinković, koji su nositelji autorskih prava, dobio otvorene ruke – kazuje Saša Božić, koji se prisjeća i vrlo zanimljivih čitanja Glorije koja su se dogodila u teatrima bivše Jugoslavije. Tako je prije dvije godine Pozorište na Terazijama postavilo mjuzikl Glorija za koju je glazbu pisao Kornelije Kovač. Na pitanje koliko je uteg činjenica da su Gloriju uvijek radili najveći redatelji i igrale najveće glumice, Saša Božić odgovara kontraargumentom:
– Prije bih rekao da je to za mene motivacija. Inače se rijetko upuštam u dramski tekst jer u predstavama koje sam do sada radio, ako bi teksta uopće bilo, “proizvodili” bi ga glumci zajedno sa mnom. Zato mi i govore da imam strah od dramskog teksta, a ja im odgovaram da ja imam poštovanje prema dramskom tekstu. Stoga je moj glavni motiv za ovu Gloriju istražiti što se događa s dramskim tekstom ako mu se izmakne kontekst i što je to u gledatelju da i danas u kazalištu želi biti prisutan pri činu smrti. Kao što u Glembajevima svi čekaju da Leone zakolje barunicu, tako i u Gloriji svi čekaju njen pad s trapeza. To je bila polazna tema ove predstave, a tekstu sam pristupio tako da sam se bavio onim temama koje mene zanimaju.
Naravno, uz Gloriju se uvijek nameće i pitanje čuda. Što je ono danas? Što je čudo u crkvi, a što čudesno u kazalištu?
Saša Božić kaže da se zbog toga s ekipom odlučio da se u ovoj Gloriji bavi čudom ljudskog tijela te da predstava predlaže čudesnost tijela na štetu čudesa Crkve.
– Predstava je naglašeno tjelesna i senzualna i možda će po tome biti kontroverzna jer živimo u društvu koje, čim se netko dotakne institucionalne religije, viče da je to kontroverzno i skandalozno.
Na pitanje zašto se nije odlučio na angažiranje vrlo mlade glumice jer bi tada takva Glorija naglasila i problem pedofilije u Crkvi, Saša Božić zapravo problematizira situaciju u hrvatskom teatru:
– Kazalište danas trči mrtvu utrku s RTL-ovim reality showovima ili sapunicama Nove TV i cijelo vrijeme šalje agresivne poruke ne bi li se približilo pornografiji svakodnevice. Moj je odgovor drugačiji: želim senzualna tijela koja se ne izlažu kao roba. Naravno, bilo bi dobro imati mladu Gloriju, ali mi je u konačnici iznimno drago da je nemam. Činjenica jest da bi Glorija uvijek postajala neko novo kazališno ime, od prve do zadnje, Olge Pakalović, uvijek je to veliko glumačko dokazivanje. Ovdje sam poslušao prijedlog Nataše Rajković, umjetničke ravnateljice Teatra &td pa smo obrnuli situaciju. Glorija je Nataša Dangubić, uz Anu Karić, glavna glumica &td-a, a svi oko nje jako su mladi.
Saša Božić kaže da je ponosan na tu novu generaciju glumaca jer su beskompromisni i jako ambiciozni i profesionalni, a Nataša ih svojim iskustvom vodi. Redatelj hvali svoju heroinu i kaže da je ona ta koja postavlja pitanja o svemu u Gloriji, za koju se unaprijed može reći da će “podići prašinu”.
