Kao splitska djevojčica silno je željela postati narikača na groblju. Ne sumnjamo da bi to odlično radila, ali glumište bi ostalo zakinutuza fascinantnu pojavu.
Riječ je redateljici, producentici, glumici, pjevačici, voditeljici umjetničke organizacije Kazalište Hotel Bulić i buntovnici protiv ustaljenih pravila - Senki Bulić (53).
Od 2000. uspješno vodite svoje nezavisno kazalište. Trenutno ste u probama dviju predstava “Nora” i “Kako je Potjeh tražio istinu”. Kako je pao baš taj odabir?
Već sam duže vrijeme htjela raditi Noru, dugo nije igrala u hrvatskom kazalištu. Više sam puta radila klasike koji me zanimaju u suvremenom kontekstu, prije nekoliko godina recimo Damu s kamelijama. Zanimaju me temeljna pitanja teksta u novom društvenom kontekstu. Motivacija Nore u današnjem vremenu naizgled brojnih izbora, a zapravo vrlo suženih opcija.Koji su dometi nekih drastičnih životnih odluka, koji je potencijal pobune u današnjem svijetu, što se dogodi s pojedincem kad se sukobi s dominantnim očekivanjem...Koliko društvene okolnosti mogu radikalizirati našu želju za promjenom.
Vas osobno 27. listopada gledat ćemo u glavnoj ulozi predstave ‘Snježna kraljica’ u Trešnji. Kako odraslim očima poimate tu dječju bajku?
Radi se o vrlo poetičnoj adaptaciji Lade Kaštelan koju režira meni jako drag mladi redatelj Paolo Tišljarić. Lik koji radim je neobičan i mističan, imali smo pretpremijeru, klinci zainteresirano prate tekst i sam koncept, iako nije zabavljački, ali uvodi ih u neka područja koja im mogu osigurati bolje i maštovitije razumijevanje vlastitog i ostatka svijeta. Vrlo vizualno, ekspresivno...često sam igrala negativke u kazalištu, takvi karakteri su zanimljivi, volim pronaći neke mehanizme u liku koji mogu biti intrigantni. Bajke inače jako volim raditi, Brlić Mažuranić mi je strašno inspirativna. Slojevi koje kod nje možete otkriti dešifriraju brojne odnose, intimne, društvene, osobne nemire, dileme... potrebu za vremenom sretnijih okolnosti...
U “Potjehu” konkretno glumi pjevač Luka Nižetić, puno ste surađivali i s mladim glumcem Stipom Kostanićem...vizualno sjajan odabir u oba slučaja...kako je surađivati s momcima?
S obojicom jako inspirativno i zanimljivo. S Lukom sam radila na Aladinu prije više godina, ponovo smo se našli. Volim njegovu scensku slobodu, scena je apsolutno njegov ambijent. Potjeha stvaram sa svojim stalnim suradnicima genijalnim Tomislavom Ćurkovićem, iznimnim Oliverom Jularićem, predanim Branimirom Božakom, stvaramo dinamičan, jako vizualan svijet Ivane Brlić Mažuranić. Sa Stipom Kostanićem sam radila na brojnim predstavama. Stipe je sposoban ući u kompliciran dramski materijal, fizički zahtjevnije suvremeno kazalište. Pratim ga još od Raskoljnikova kojeg je igrao u Gorici pa kroz ostale različite produkcije. Profilirao se u suvremenom kazalištu koje je za glumca teža, zahtjevnija varijanta pogotovo u uvjetima koji nisu skloni takvom tipu umjetnosti.
Koliko je stresno i teško opstati u nezavisnim vodama?
Jako teško, ali nekako opstajemo unatoč svim ometajućim okolnostima. Najveći je problem osiguranje kontinuiteta, jer nedostatak vlastitog prostora stvara kompliciranu podstanarsku poziciju u kojoj ovisimo o slobodnim terminima drugih prostora. Teško je naviknuti publiku na repertoar ako ne postoji mjesto na koje trajnije možete računati jer ima svoje programe...S Tvornicom kulture koja je za mene jedan od najboljih izvedbenih prostora, surađujemo godinama i zahvaljujući njihovom senzibilitetu za ono što radim vežemo publiku za taj prostor. Uz sve probleme ipak povećavamo i broj izvedbi u Zagrebu i na gostovanjima. Bez obzira na sve nedostatke ovakve pozicije postoje izvrsne umjetničke prilike koje se ne mogu dogoditi u uhodanim mehanizmima. Trenutno radim s nekoliko fantastičnih glumaca koje bih teško u drugom modelu okupila. “Noru” s Helenom Minić Matanić, Lucijom Šerbedžijom, Markom Cindrićem, Igorom Kovačem i Darkom Jepeljem. U ZKM-u imamo prvi dio proba, a onda se prebacujemo u Tvornicu kulture.
Više volite taj okus slobode nego da ste u angažmanu recimo HNK?
Život me odveo na teži put. Ponekad osim naših izbora, o našem putu odlučuju i izbori ljudi koji su nam na putu. Nemam averziju prema institucijama, pogotovo ako se profiliraju kroz snažne umjetničke programe, ako glumcu osiguravaju pomake, umjesto rutine. Povremeno sam bila angažirana u institucijama. Postojale su i neke mogućnosti koje se nisu realizirale možda na sreću i mene i ljudi koji su utjecali na moju poziciju.
Dokazali ste se vodeći Scenu Gorica koju ste nakratko provokativnim predstavama digli iz za nju očito sretnije anonimnosti. Što je danas s tim kazalištem?
U Gorici sam htjela model za koji sam smatrala da je potreban gradu koji želi parirati centru, a ne pristati na poziciju predgrađa. Razvijala sam umjetnički program, scena i grad su ušli u središte umjetničke i društvene pažnje iako su me mnogi odvraćali od ideje da je van Zagreba moguće raditi ambicioznije kazalište.
Kod nas je česta pojava da kvalitetni za određeni posao nisu izabrani. Tako ste i vi svojevremeno imenovani ravnateljicom Splitskog ljeta, a djelatnici HNK Split protiv vas su potpisali peticiju. Propao je i pokušaj da vas se postavi za intendanticu Teatra u Šibeniku, navodno samo zato što niste iz Šibenika...Kako objašnjavate te slučajeve i općenito prilike u zapošljavanju u nas?
I te sam selekcijske horore preživjela. Više sam se puta prijavljivala i svaki put s idejom koja je značila promjenu u vođenju institucije, i u umjetničkom i u organizacijskom smislu. Predlagala sam nove autore, nova čitanja, nove prostore, ljude...s puno obzira i želje za prostorom i kontekstom u kojem sam htjela raditi. Nije to za mene stvar karijerne ambicije, već jednostavno želje da radim i kao producentica i stvaram i iz te pozicije. Politika bira i to je naprosto neminovno jer je i financijer i nije moguće izbjeći tu razinu. Ljudima iz politike potrebno je više znanja i kompetencija za odlučivanje o ključnim pitanjima kulture. Odluke o ravnateljima u kulturi često završe bez uvažavanja bilo kakvih kriterija koji se tiču budućnosti kazališta. Politici kultura mora biti bitna, ali kao generator razvoja.
Jeste li već odigrali svoju ulogu života?
Nisam, svakoj pristupam kao najvažnijoj, tako se odnosim i prema manjim ulogama koje neki odbacuju s prezirom. Mislim da je u kazalištu moguće kreirati važne uloge u različitim podjelama. Često sam igrala snažne ženske likove, od antičkih heroina do suvremenih junakinja, Medeje, Fedre, do Jackie Kennedy, Patti Smith, ...Sve te uloge su me snažno definirale, a birala sam ih ili one mene.
Od koga ste naslijedili taj hrapav egzotičan glas?
Mislim od Lauren Bacall. To je ta njena ostavština meni.
Znam da ste željeli biti narikača. Čini mi se da bi vam karizmom, stilom i bojom glasa bolje legla karijera pjevačice u rock bendu. Je li to bilo u planu prije glume?
Sigurno, iako bih vjerojatno izabrala nišu u kojoj bi radila intimnije izvedbe...kao narikača bih sigurno vise zarađivala. Sve ono što nisam izabirala bi mi donijelo veći novac. Uvijek razapeta između dvora i slobode.
Zašto se golotinja u teatru i u današnje doba doživljava kao sablazan?
To je signal golemog licemjerja i znak lošeg smjera u kojem se kao društvo krećemo. Dugo smo mislili da smo nadomak uspostavljanja novih prava, da se neke dosegnute razine sloboda neće urušavati, ali izgleda da je potrebno sve snažnije i dalje braniti elementarna prava. Golo tijelo je u umjetnosti autentično, potrebno, dokumentarno, istinito kao i tekst. Ne treba ga skrivati. Važno je razumjeti razloge u kojima se skidanje događa, a ne jeftino moralizirati na svaku sliku golog tijela.
Medijsku pažnju pobuđuje činjenica da ste u vezi s 18 godina mlađim muškarcem. Bi li bilo drugačije da je situacija obrnuta pa da je riječ o 18 godina starijem muškarcu?
Vjerojatno, obrnute situacije se smatraju nekim očekivanim, skoro pohvalnim za muškarca. Ne opterećujem se tim komentarima. Jedini kriterij mi je kvaliteta odnosa, tuđi komentari i očekivanja ne utječu na moj izbor.
Živimo u šovinističkom društvu?
Živimo u društvu u kojem sve otvorenije izbijaju mržnje za koje smo mislili da su nestale ili da su barem društveno kontrolirane. Okolnosti stvaraju sve više ohrabrenih nasilnika...Takva komunikacija nije slučajna, hrani se već neko vrijeme, a naše i globalne nesigurne društvene prilike joj idu u prilog. Da smo barem evoluirali prema argumentiranoj, strastvenoj svađi, nego smo opet između šutnje s jedne strane i sve prodornijeg nasilja. Čak se više ne radi ni samo o suptilnim metodama jedne opasne koncepcije, nego vrlo otvorene, agresivne ideje prodora u sve sfere intimnih odabira.
Kažu da u vrijeme krize jačaju nacionalizam i umjetnost. Živimo u vrijeme krize, stoji li ta pretpostavka?
Činjenica je da ljudi imaju potrebu pronaći odgovore koji im u nesigurnim, kriznim, odlučujućim vremenima mogu osigurati neku orijentaciju. Umjetnost odgovor ne može servirati. Ali snažna reakcija je svakako potrebna. Pa pogledajte i naše prilike. Ljudi žele umjetnost, samo im morate nuditi teme koje su im važne, a ne kalkulirati s naslovima znajući tobože što ih zanima. Odgovornost je na kulturi da od naših stvori potentan scenski život.
Umjetnički kruh je doista kruh sa sedam kora.
Je, ali ja svejedno ne bih drugačije znala. Da sam više kalkulirala sigurno bih imala sređeniju egzistencijalnu situaciju, ali ne žalim zbog svojih odabira.
preveć je "umjetnica" kojima je jedini "talent" međunožje!