U možda i prebrzom ritmu objavljivanja knjiga, koprivnički književnik Marko Gregur je nakon romana "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" i "Mogla bi se zvati Leda" objavio i opsežni i ambiciozni roman "Vošicki" pod paskom iskusnog urednika Krune Lokotara.
Riječ je o biografskom romanu čija je tema pomalo zaboravljeni koprivnički nakladnik, tiskar i knjižar iz 20. stoljeća Vinko Vošicki. Vošicki je po nacionalnosti Čeh, u Koprivnicu je preselio 1909. godine, pa je češku provinciju zamijenio onom hrvatskom. Bio je unovačen u austro-ugarske trupe te je Prvi svjetski rat proveo na bojištu, usputno se bavivši i knjižarstvom. Izvukao je živu glavu, baš kao i iz Drugog svjetskog rata iako je politički bio, pojednostavljeno rečeno mirotvorac sa nježnim simpatijama prema ljevici.
Uostalom, nije slučajno između dva krvava rata objavljivao djela Miroslava Krleže, pa i njegov časopis "Književnu Republiku" ali i dramu "Vučjak", te neke od najpoznatijih Fricovih novela, baš kao što je objavljivao i djela Augusta Cesarca i to "Zlatnog mladića" i "Carevu kraljevinu". Pri tome je tiskao i druge novine i časopise, popularne sanjarice i bon-ton, ali i djela Karla Maya čija je prava ekskluzivno i vizionarski otkupio.
Tiskao je Vošicki, kao i svaki drugi profesionalni tiskar, i ono što mu je bilo po volji i ono što je morao da sačuva živu glavu. A bez tiskare je ostao tek nakon što su mu je oduzeli komunisti, ponizivši ga i pretvorivši u sjenu od čovjeka kojem je egzistencija bila ugrožena i koji se morao prehranjivati prodajom vina i živjeti u goricama. Ostao je Vošicki tako i bez tiskarskih strojeva i bez kuće u kojoj je živio i radio. Ali nije ostao bez obraza.
A baš o tom obrazu jednog češkog tiskarskog stručnjaka kojeg struka ubraja među najvažnije hrvatske tiskare i nakladnike prve polovice 20. stoljeća piše Marko Gregur u živopisnom romanu koji portretira i tiskareve suvremenike, ali i grad Koprivnicu. Pri tome je Gregur na mahove polemičan i vrckav, a ponekad i istinoljubivo surov i prema svojim (i Vošickijevim) likovima, ali i prema Koprivnici.
Kako spominje doista brojne koprivničke (i ne samo koprivničke) povijesne osobnosti, možda se oko "Vošickog" zametne i neka dobrodošla i vjetropirasta polemika koja će ime ovog romana proširiti daleko izvan podravskih granica. Istina, na početku romana Greguru se lik Vošickog pokušao oteti kontroli poput mladog i neobuzdanog konja koji intuitivno ne može smisliti uzde. Ali, s vremenom roman je dobio svoj sigurni i vehementni literarno utemeljeni i nadasve interesantni tok. Pisac je ukrotio Vošickog, napisavši rijetko autentičnu knjigu o jednom osobenjaku i jednom rijetko dramatičnom vremenu. Pri tome nije upao u zamku pukih povijesnih nabrajanja i publicistike.
Gregurov Vošicki je doista čovjek od krvi i mesa. Muškarac koji ljubi i zavodi, ali i muškarac kojeg varaju i zavode. Lik koji ima svoje karakterne kontroverze, ali i vitez koji ne odustaje od vlastitih ideala. Na mahove mek poput goluba, na mahove opor i strog poput zvijeri koja ne zna ili ne može praštati.
Osobito su zanimljivi dijelovi romana koji pokazuju sve one povijesne okolnosti koje su u Koprivnici prethodile Drugom svjetskom ratu. Vrijeme je to kada se domaći komunisti i domaće ustaše (Pavelićev logor u Mađarskoj je prilično blizu Koprivnice) bore protiv zajedničkog neprijatelja, dinastije Karađorđević i srbijanske diktature. Gregur hladnokrvno poput slikara i precizno poput restauratora opisuje i jedne i druge, bez uljepšavanja, ali i bez uvriježenih predrasuda. Na njegovoj meti je i ustaška, baš kao i komunistička i karađorđevićevska vlast, sve tri neprijateljski nastrojene prema običnom čovjeku i njegovoj istini i slobodama.
Gregur pomoću zahvalnog Vošickog minuciozno oslikava sav onaj metež u malom hrvatskom gradiću u kojem zajedno žive pripadnici brojnih nacija i staleža boreći se za preživljavanje čak i u mirnodopskim vremenima. A baš u vrijeme mira nastaju uvjeti za krvožedna ratovanja, osvete i mržnje, za osnivanje ustaškog logora Danica, za žandarska ubojstva ili partizanske prijeke sudove. "Vošickog" svakako treba pročitati, a Greguru ne treba 'pakirati'.
