Darko Rundek jedan je od rijetkih junaka hrvatskog i ex-YU rocka s aktualnom karijerom, pa dobrodošlo objavljivanje box-seta s četiri albuma Haustora nije puko bičevanje mrtvog konja novoga vala koje nekima u posljednje vrijeme toliko ide na živce. Zazor od ovoga reizdanja još je vjerojatno manji jer ako nove generacije cijene i prihvaćaju koga iz tih vremena bez previše propitkivanja, onda je Haustor taj bend koji i desetljećima nakon raspada nikada nije rasprodavao svoj status.
Reći da je Haustor bio jedan od najoriginalnijih izvođača u osamdesetima i nije osobito tepanje jer su u to vrijeme kod nas djelovali mnogi sastavi koji nisu imali pandane ni u velikim svjetskim rokerskim mekama, ali spoj autorskih senzibiliteta pjevača Rundeka (studenta kazališne režije) i basista Srđana Sachera (studenta arheologije i etnologije) rađao je doista specifičan zvuk. I jednom kada je došlo do pucanja spona između njih dvojice, bend nikada više nije bio onaj isti kao na počecima. Te početke zastupa debi remek-djelo “Haustor” iz 1981. godine, album koji je s jedne strane nosio poletnost i vedrinu hitova “Radio”, “Moja prva ljubav” i “Tko je to”, a s druge mračne i teške komade poput “Crnog žbira”, “‘60-‘65”, “Lica” i fenomenalne sage “Duhovi” (po mnogočemu je možemo proglasiti zagorskom “Bohemian Rhapsody”).
Drugi album “Treći svijet” (1984.) (obilježio je Sacherov zaokret prema južnoameričkoj glazbi i punk/reggeau, dok se Rundek u tekstovima koristio biblijskim motivima. Veliki, gotovo konceptualni album, i danas je poslastica za sladokusce (da ga je čuo, Strummeru bi sigurno bio jedan od omiljenih albuma s neengleskoga govornog područja), ali, izuzev pjesme “Neobičan dan”, nije privlačio širu publiku, a i zbog prvih trzavica između glavnih autora Haustor je nakon “Trećeg svijeta” do kraja ostao više Rundekova baza. Sacher je ostao na razini gosta koji dolazi i odlazi, a isto je vrijedilo i za fantastičnog bubnjara Srđana Gulića; ritam sekcija bila je izuzetno važna za zvuk i puls benda kakvog najviše volimo.
Na trećem albumu “Bolero” (1985.) opet se dogodio veliki komercijalni iskorak pjesmom “Ena”, koju i danas možemo čuti dvaput dnevno na radijskim postajama, a iako se Sacherovom zaslugom smatra utjecaj latinskoameričke glazbe na drugom albumu, Rundek je na “Boleru” nastavio s efektnim pjesama “južnoameričkog borbenog” stila koji je zadržao do danas, a koje smatram osobito vrijednim, zanimljivim i plodnim dijelom opusa, uglavljenim prije no što se pojavio Manu Chao. No, “Bolero” je u zvuk unio i elemente rapa, ritam mašine i nije bio baš do kraja nadahnut album, kao ni njegov nasljednik “Tajni grad” (1988.), razapet između vrhunskih pjesama (“Ula ulala”, “Samo na čas”) i dva-tri tek solidna popunjavača minutaže. Da danas bude snimljen kao djelo nekog novog benda, “Tajni grad” bio bi opravdano dosta hvaljen, ali za ono vrijeme bio je tek pristojan album benda koji je prošao najbolje dane, pa raspad 1990. godine, osobito u kontekstu novih društvenih okolnosti, nije bio veliko iznenađenje.
>> Rundek: Recesija mi je pomogla da svedem bend i glazbu na najbitnije
