Ravnatelj Hrvoje Hribar koristi novac Hrvatskog audiovizualnog centra kako bi njime plaćao svoje privatne dugove Leonu Lučevu, producentu filma Jasmile Žbanić. Na natječajima HAVC-a redovito prolaze novonastale sumnjive firme za pranje novca. Iz proračuna je nestalo 50 milijuna kuna! To je samo dio teških optužbi koje su u minuciozno smišljenoj propagandnoj akciji iznijele za sada nepoznate osobe. Filmska zajednica o tome bruji već desetak dana, od kada su uzvanicima festivala u Puli i Sarajevu pred vrata hotelskih soba dostavljeni leci po svemu nalik službenim materijalima festivala, ali su umjesto teksta o programu sadržavali “deset grijeha” Hrvoja Hribara. Nedugo nakon toga, kraj zagrebačkog Jadranskog mosta pojavio se veliki plakat s Hribarovim likom, uz natpis “Mislim, dakle kradem”. U čitavu stvar umiješale su se hrvatska i bosanska policija, a filmaši, iako postoje prilično jasne teorije o osobi koja stoji iza hajke na Hribara, mahom ne žele komentirati situaciju. Nakon desetak dana šutnje, prozvani ravnatelj HAVC-a odlučio je ekskluzivno za Večernji list komentirati svoj nezahvalni položaj.
Veze s Nolom i Lučevom
Ovih dana našli ste se u središtu skandala zbog anonimnih letaka kojima se vas, a potom i HAVC kojem ste na čelu, proziva zbog niza navodnih malverzacija. Koliko će to naškoditi vašem radu i radu te institucije?
– HAVC, središnji javni fond hrvatske filmske i TV proizvodnje, nastao je tako da su se Vlada i civilno društvo dogovorili i zajednički nastupili prema korporacijama. Zamisao je da svi nešto daju i da na kraju svi budu na dobitku: I kreativci, i država, i trgovci audiovizualnim sadržajem. Win-win kombinacija u suradnički nastrojenoj zajednici. To nije samo efikasna, već i lijepa zamisao. Ovi pamfleti vode u obrnuto: u kanibalsku situaciju u kojoj gube i oni koji su to tiskali, i oni koje su ocrnili i oni koji o tome čitaju. Ideja tih papira je audiovizualnu zajednicu prikazati kao skup nerazumnih i zlih ljudi, i osobito - zagaditi vjeru u sposobnost da se suvislo javno organiziramo. To je štetno, naravno.
Nedavno je u Saboru prihvaćen zakon kojim smo otvorili vrata stranom filmskom kapitalu. Vrlo se ponosite tim uspjehom. Bojite li se da bi skandal mogao otjerati potencijalne strane ulagače?
Onaj tko je tiskao letak koji spominjete, Republiku Hrvatsku prikazuje kao pašaluk bez elementarne pravne sigurnosti. Taj nije samo oklevetao svoju zemlju već je i pomogao svakome tko ne želi vidjeti strane ekipe kako snimaju u Hrvatskoj.
U pamfletima koji su podijeljeni u Puli i Sarajevu najviše se spominju vaše navodne malverzacije vezane uz tvrtke Igora Nole i Leona Lučeva. Kakva je vaša veza s njima i kako komentirate te optužbe?
– Ideja da pobjednica Berlinskog festivala mora organizirati zavjeru da bi došla do potpore za svoj hrvatski film, prilično je čudna. U falsificiranom letku Sarajevskog filmskog festivala ima nešto još bolje: navodi se kako sam osobno otuđio 50 milijuna kuna, i to - u dosluhu s Ministarstvom kulture! Temeljna šteta nije u ocrnjivanju tog ili onog pojedinca, a ocrnjeno nas je mnogo, nego u provođenju potpuno naopake ideje o onom što HAVC radi i o načinima na koji funkcionira. Način upravljanja i odlučivanja u HAVC-u preuzeli smo iz nordijskih zemalja. To je silno oprezan model s puno osigurača protiv svake uzurpacije. Programske odluke donose se procedurom koja uključuje dva međusobno nezavisna vijeća, od kojih je jedno stručno, a drugo predstavničko. Sve zajedno nadzire upravni odbor. Niti u jednom od ta tri tijela ravnatelj nema pravo glasa. Ravnatelju je posao da predlaže opću strategiju, te da provodi odluke odbora i demokratski izabranih vijeća. Ravnatelj, ponavljam, ne donosi odluke – on ih provodi. Ravnatelj koji bi zavladao odlukama HAVC-a i sebi podredio financijske tokove – morao bi prvo zavladati dušom tridesetak neovisno izabranih ljudi – taj bi stvarno – hvala na komplimentu, morao biti nadnaravni demon.
Prijeteće pismo
Je li protiv HAVC-a ili vas osobno podnesena ijedna prijava zbog zloporabe položaja, pranja novca ili pronevjere?
– Za vrijeme festivala u Cannesu primili smo bezimeno prijeteće pismo u kojem su nas pokušali ucijeniti navodnom anonimnom prijavom. To prijeteće pismo barata sličnim zamislima kao i falsificirani festivalski leci. Drugih saznanja o mogućoj prijavi protiv mene - koja bi se temeljila na mom navodnom zlorabljenju položaja - za sada nemam.
Ovih se dana mnogo govori o naručiteljima, odnosno naručiteljicama te akcije. Vodi li se istraga protiv nepoznatog počinitelja ili se zna tko stoji iza letaka?
To je pitanje za policiju.
i ovi počeli krast! :-)