Da je pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice prije tridesetak godina bila neviđena pljačka hrvatske kulturne baštine, nije nikakvo novo otkriće. Da o toj pljački još uvijek nisu poznate sve, pa čak ni one najvažnije činjenice (npr. koliko je točno knjiga ukradeno i kako je moguće da su kradljivci u tako dugom periodu neometano krali), također je tvrdnja koju ne treba posebno dokazivati. Jasno je i da središnjoj hrvatskoj knjižnici nikada neće biti vraćeno blago koje joj je ukradeno iz one prelijepe secesijske zgrade u kojoj se danas skrasio Hrvatski državni arhiv.
Jasno je i da nikada neće biti otkriveni svi oni domaći i (uglavnom) strani kolekcionari koji su tko zna kojim švercerskim putovima kupovali ukradene knjige iz zagrebačke knjižnice i s njih uredno trgali oznake koje su dokazivale da je riječ iz fundusa NSK. Nitko nikada neće saznati ni koliko je crteža, ali i bakropisa grubo izrezano i otrgnuto iz starih i vrijednih knjiga i raritetnih izdanja da bi svoje mjesto našlo u zagrebačkim salonima ili čak po službenim prostorijama zagrebačkih institucija i banaka. Stoga i ne čudi radost glavne ravnateljice NSK Dunje Seiter Šverko kojoj je povjesničar iz Berlina vratio knjižicu jednog nekad slavnog njemačkog dramatičara Augusta von Kotzebuea koju je kupio na internetskom tržištu knjiga, ali i na kojoj je, kada mu je došla u ruke, uočio naljepnicu Kraljevske sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Pošteni Nijemac knjigu je vratio NSK, plativši čak i poštarinu.
I iako nitko ne može utvrditi da je Kotzebue iz spremišta NSK iznesen u Millesovoj pljački, budući da se ta knjiga ne nalazi na popisu tada ukradenih knjiga, nitko ne može precizno utvrditi da i tu knjigu nije ukrao Milles sa svojim kompanjonima, jer točan broj tada ukradenih knjiga nije poznat. No, Millesa treba prepustiti njegovoj sudbini, a te velike krađe knjiga treba se uvijek sjećati s oprezom, kao poziv na poštovanje vlastite baštine, i to napose one krhke, knjiške. Ali, teško je ne uočiti paralelu između Millesove drske krađe i hrvatske države koja je prije koji mjesec podjednako drsko, poput drumskog razbojnika, ovršila račun NSK, i to zbog vlastite greške.
Teško je ne uočiti činjenicu da hrvatska država, tj. njeni prvi oficiri s kapetanskog mosta očito ne znaju koja sve blaga čuvaju trezori i spremišta NSK! Kada bi znali, onda ne bi tako drsko i uporno štedjeli baš na središnjoj hrvatskoj knjižnici kojoj ne dopuštaju razvoj, ometaju čuvanje hrvatskog neprocjenjivog knjiškog blaga i ne rade ništa na njegovoj prijeko potrebnoj digitalizaciji. Kada bi znali što sve čuva NSK i čemu to služi hrvatska središnja knjižnica, onda joj ne bi drastično smanjivali sredstva za otkup građe. I dok je 2006. godine NSK za otkup građe imao 6,5 milijuna kuna, u posljednje vrijeme za tu namjenu ima samo 580.000 kuna!? Pa kako će s tim novcima NSK ostati relevantna europska knjižnica, kako će njeni djelatnici po svijetu tragati za hrvatskim važnim knjigama koje se svako malo pojave na nekoj internetskoj aukciji ili u nekom antikvarijatu?
Kako će NSK otkupiti knjige koje nude domaći kolekcionari, a koje bi institucija tog državnog i kulturološkog statusa svakako trebala otkupiti, pogotovo sada, kada Hrvatskom navodno više ne vladaju partijski moćnici iz Kockice koji su se bojali molitvenika Katarine Zrinske i povijesno značajnih inkunabula? Kako će NSK dokazati hrvatskim građanima da je i važna i potrebna knjižnica ako je netko neuk tjera na utrku s kulturnim industrijama kojima je jedini cilj – profit.
Partijski moćnici s Iblerova trga i zaštita hrvatskog kulturnog blaga? Ma, dajte, molim vas...