Zbiljska, povijesna priča o običnom čovjeku čiji lik dolazi na novčanicu sama je po sebi apsurdna i nadrealna – govori bosanskohercegovački pisac Zilhad Ključanin. Podjednako plodan kao autor knjiga poezije, priča i romana, debitirao je kao scenarist filma “Hiljadarka” o stvarnom liku koji je završio na jugoslavenskoj novčanici od tisuću dinara. Film koji se ovih dana prikazuje u hrvatskim kinima nesumnjivo je zanimljiv, premda je pomalo razapet između kvalitetnije uštimane namjere scenarista da bude snolika drama i redateljeve želje da bude zabavan.
– Davno sam čuo tu priču: Arif Heralić, ljevač iz Zenice – a svi su mislili da je to bio čuveni udarnik Alija Sirotanović – stjecajem okolnosti dospijeva na novčanicu. Možete zamisliti kakav je to direktan sudar s poviješću! A silovit susret s poviješću je ili smrtonosan ili bajkovit. Budući da sam pisac koji više preferira bajku od smrti, za mene je bilo normalno da cijelu priču pomaknem prema snovima. Taj je san, sada se vidi, bio kolektivan. Svi likovi i događaji pritom su malo nerealni, makar bili povijesni. Tito, na primjer. A kako se priča događa u Bosni, sasvim je prirodno da bude humoristična – objašnjava Ključanin.
Što vas je privuklo formi scenarija?
Ja sam pisac kojega ne može zadovoljiti samo jedan žanr, u jednom mi je žanru dosadno. Pišem poeziju, pripovijetke, romane, drame, eseje, kritičke prikaze. Intertekstualno se igram: sadržaj neke pripovijetke ili romana, na primjer, traži da se nađe i u drukčijoj formi. Prvo sam napisao pripovijetku „Hiljadarka“, a onda i scenarij. Scenarij je za mene jednostavno drukčija vrsta užitka pisanja. A i izazov je da u tom, ipak formalno ograničenom iskazu pokušam realizirati svoju fantaziju. S druge strane imamo nešto što se zove realizacija tog sadržaja. A to je u Bosni vrlo teško i komplicirano. Pogotovo ako je cijeli projekt skup, a „Hiljadarka“ to jest. Ali producentska kuća Heft, na čelu s Almirom Šahinovićem, uspjela je, u nekoliko godina, da sve sklopi i snimi film.
Jeste li zadovoljni reakcijama na film i filmom?
Reakcije na film su fantastične. Mislim prije svega na gledateljstvo. U Bosni se film gleda i u „srpskom“ i u „federalnom dijelu“. Kina u Banjoj Luci danima su puna, kao i u Sarajevu. U Srbiji se film prikazuje u punim salama. U Hrvatskoj je tek počelo prikazivanje, vidjet ćemo... To mi je drago, ne zbog samoga sebe, više zbog te iskazane regionalne osjećajnosti. A to je osjećaj za – humor. „Od Triglava do Đevđelije“, pored svega što im se dogodilo, ljudi se vole smijati. Barem oni normalni. To je, bez sumnje, regionalni film. Ideja producenta bila je da se napravi film koji će ljudi gledati. Ja sam bio skromnije vizije: da se od mog scenarija napravi art-film. Ideja producenta očito je uspjela. A da bi se zadovoljila moja spisateljska taština, trebao bi uskrsnuti rahmetli Fellini!
YU-mitologija puna je odličnih priča, poput ove, ali one se rijetko eksploatiraju. Ima li još neka koja vas posebno privlači?
Svaka zemlja u regiji ima svoje još nepoznate priče o velikim-malim ljudima koje bi mogle biti zanimljive ne samo kao regionalne, nego, bogme, i kao svjetski relevantne. Pade mi na pamet Viktor Tausk. To je čovjek koji je bio najdarovitiji Freudov učenik, za kojeg gotovo nitko ne zna, a koji je začetnik psihoanalize na ovim prostorima. Njegov život bio bi i te kako zanimljiv za filmsku priču dostojnu svjetske recepcije. Mislim da je nakon perioda snimanja ratnih filmova otvoren prostor za filmove s dobrom pričom, ma kojeg nacionalnog ili državnog znaka ona bila. Carlos Fuentes jednom je rekao sjajnu stvar: „Svi smo mi Šeherezadina djeca“.
Pišete li novi scenarij ili neko drugo novo djelo?
Napisao sam već novi scenarij pod naslovom „Švedsko srce moje majke“. Nastao je po mom istoimenom romanu, a u režiji Aleša Kurta prije nekoliko godina izvedena je, kažu uspješna, istoimena kazališna predstava. To je priča koja tretira pitanje komunikacije, tog aktualnog fenomena koji nam uvijek izmiče: dvije žene, Bosanka i Šveđanka, svaki se dan druže i razumiju, a da nijedna ne zna ni riječi jezika one druge. Snimanje filma moglo bi biti vrlo brzo... Upravo mi izlaze novi roman i knjiga pjesama.
Meni je pun kufer spajanja, nek se spaja kome je do toga nas ostale debelu večinu ostavite da živimo u miru i dobrosusjedskim odnosima baš sa svima pa i državama proisteklim iz raspada bivše države. Hebala vas jugoslavije svatite da nje više nema i nče je biti i ne pokušavajte točak povijesti vratiti unatrag.