Posjetitelji kazališta već su odavno navikli da ih se ljubazno zamoli da ugase svoje mobilne telefone. No novo normalno donijelo je novosti i u te snimljene poruke koje se puštaju uoči početka predstava. Tako smo u Satiričkom kazalištu Kerempuh, na početku 44. Dana satire Fadila Hadžića, čuli i uputu da se kazalište, po završetku predstave, napušta počevši od zadnjih redova, čime je poruka smišljena kako bi publika u kazalištu bila što sigurnija postala istinska satira na djelu.
No u ovoj koronavirusom obilježenoj 2020. godini veliki je uspjeh Kerempuha što se Dani satire uopće održavaju. “Pomakli” su se, doduše, sa svog tradicionalnog lipanjskog termina, kada Kerempuh njima zatvara sezonu, na sredinu rujna i početak nove sezone, u kojoj je jedino izvjesno postalo to da izvjesnosti nema, a donose deset predstava koje je izabrala selektorica Željka Turčinović. Sve odreda djelo su hrvatskih kazališta i izvaninstitucionalnih kazališnih grupa, čime je festival (privremeno) izgubio svoj međunarodni karakter. Do prije nekoliko dana vjerovalo se da će u Zagreb stići barem gosti iz Slovenije, Slovensko narodno gledališče iz Maribora, ali oni su odustali zbog epidemiološke situacije te poslali pismo isprike organizatorima i zagrebačkoj kazališnoj publici, koje je na otvaranju festivala pročitao ravnatelj Kerempuha Roman Šušković-Stipanović.
A koliko nam se svima život promijenio u 2020. godini, svjedoči i sam početak Dana satire. Još u siječnju ove godine bili bi to prizori na koje bi se publika doslovno valjala od smijeha. Ali ne postoji satiričar koji je mogao osmisliti ljude s maskama na ulazima u teatar, kazališnu publiku kojoj se mjeri temperatura, kao i gledalište u kojem je tek trećina publike, a predstava je zapravo rasprodana do zadnjeg mjesta. Takvu nam je životnu satiru priušti koronavirus pa, dok se na njegovu temu ne napišu neke nove satire, treba biti zadovoljan činjenicom da i trećina kazališta može odlično reagirati na predstavu i mlade glumce ispratiti (recimo to tako) velikim pljeskom.
Tu i takvu novu kazališnu stvarnost okusili su u subotu navečer protagonisti predstave “Flex”, nastale u koprodukciji umjetničke organizacije Punctum i KunstTeatra. Flex je privatna agencija za zaštitu podataka i povremeno nekretnina koju autor i redatelj Ivan Penović koristi kako bi ismijavao našu novu korporativnu stvarnost u kojoj živimo već godinama. Autor Penović čini to poigravajući se svim elementima teatra apsurda, uz dobro dozirani najcrnji humor, naslonjen na stripovski način Alana Forda. Time postiže jedan sasvim neočekivani efekt: što su fore apsurdnije, što glumci frenetičnije lupaju po tastaturama, to cijela priča sve više odgovara stvarnosti. Taj obrat komike i realnosti izvrsno ocrtavaju scene razgovora za posao kao i tužna pjesma tehnološkog viška koje je doslovno oduševila one u publici koji su i sami bili – tehnološki višak.
Redatelj Penović svoje je zamisli ostvario kroz petoricu mladih glumaca koji lucidno apsurdnost svih situacija koje im zadaje teksta koriste kako bi pokazali raskošnu lepezu glumačkih vještina. Svaki od njih, a oni su: Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir, pri tome ima priliku da se iskaže, ali svaki od njih to čini prvenstveno misleći na cjelinu predstave čine postižu zavidnu razinu kolektivne igre što je publika i prepoznala i nagradila.
