“Literatura je sastavni dio mog života od ranog dječaštva. Volio sam je, ali sam se bojao njezine tame te sam joj se i otimao. Literatura je otkrivala antitetičnost, dihotomičnost, ambivalentnost pojačavajući protuslovlja u meni koja sam želio nadvladati”, pisao je ugledni hrvatski književni povjesničar i teoretičar Stanko Lasić koji je umro u Parizu u 91. godini.
Lasić je bio dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta, dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, ali i godišnjeg Nazora za knjigu “Sukob na književnoj ljevici 1928.-1952.” koja je imala izniman odjek u Jugoslaviji.
Lasić je predavao na Sorboni u Parizu, a mirovinu je dočekao kao profesor na sveučilištu u Amsterdamu. Bio je i prvi direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U široj je javnosti ipak najpoznatiji kao krležolog.
O Miroslavu Krleži objavio je devet knjiga pa je Krleža sasvim sigurno bio središnja tema Lasićeva rada. Među tim djelima posebno mjesto pripada knjizi “Krleža, kronologija života i rada”, koja je napisana 1978. godine, ali niz je godina čekala na objavljivanje.
Treba reći da je Lasić prema Krleži i njegovu djelu i postupcima njegovao kritičnost i krajnju analitičnost, ali nikako ga ne treba svoditi samo na Krležu. U svojem dugom životu s puno se mara bavio i do tada zanemarenim opusom Marije Jurić Zagorke i podcijenjenim kriminalističkim žanrom.
Izašao iz partije
Lasić je rođen u Karlovcu 25. svibnja 1927. godine (iste godine kada i filozof Gajo Petrović). Rodni grad zvao je gradom kontrasta koji je za jedne bio “grad škola i inteligencije”, a za druge “grad žabara, sitnih duša”. Maturirao je u Muškoj realnoj gimnaziji u rodnom gradu s odličnim uspjehom 1946. godine.
O tom vremenu piše da je bio “ne baš sasvim nevažan (stalno plaćeni) funkcionar u omladinskoj (i, tada, SKOJ-evskoj) organizaciji, gdje se moj prozirno skučeni marksizam ‘zabetonirao’ u staljinizmu Vrhovnog bića i jugoslavenskih ideologa”. Lasić upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, a da napusti skojevski aktivizam i postane redovni student, pomogli su mu Miko Tripalo i Zlatko Glik.
Lasić završava Filozofski fakultet 1953. godine te je 1955. izabran za asistenta na Katedri za slovensku književnost. Već 1956. zapošljava se kao lektor za hrvatski i srpski jezik u Lyonu, nakon tri godine vraća se u Zagreb i na inzistiranje Ive Frangeša postaje asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Doktorirao je s temom o radu Milutina Cihlara Nehajeva, a 1972. napušta Hrvatsku u kojoj je radio i kao lektor, da bi 1976. posao predavač i lektor hrvatskog jezika na Sorboni.
Iako je od Drugog svjetskog rata bio istaknuti lijevi intelektualac i član Komunističke partije, potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 1967. godine Lasić zaoštrava odnos s partijom. Tako 1972. izlazi iz KPJ i napušta zemlju, a onda 1976. raskida radni odnos na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te postaje laka meta za brojne napadače i polemičare.
Prešućena hajka
Tako 1972. godine Danilo Kiš piše: “Lasić mi je svojim intelektualnim konceptom ulio hrabrost i vratio povjerenje u ljudsku pamet. Prešućena hajka koja se digla oko Lasića i njegove knjige ‘Sukob na književnoj ljevici’ ne samo da je dijagnosticirala kronično oboljenje naše dogmatske svesti, nego ju je dijagnosticirala i kao endemsko oboljenje”.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, Lasić je i dalje angažirani intelektualac i čest komentator društvenih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. U to je vrijeme Lasić član Hrvatskog vijeća Europskog pokreta te objavljuje zapaženu knjigu “Tri eseja o Europi”.
Valove polemika izaziva i svojom tezom iz 1997. godine da je “danas Hrvatima srpska književnost jednako bliska, odnosno daleka poput bugarske”.
Lasić je 2000. godine objavio i rado citirane “Autobiografske zapise”, da bi svoj opus zaokružio knjigom “Članci, razgovori i pisma”. Prije dvije godine u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu svečano mu je dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu s obzirom na to da zbog teške bolesti nije mogao napustiti Pariz.
Do kraja kulturan gospodin, neka počiva u miru Božjem