Još krajem prošle godine VBZ je pod uredničkom paskom Stjepana Ravića objavio treći roman Omera Raka "Oneiricon". Novi roman autora koji uporno i upućeno inzistira na ezoteričnom i mitskom, miješajući znanstvene podražaje s neznanstvenima, pa ni u "Oneiriconu" nije odustao od svoje umjetničke vizije. No, ovoga je puta ipak otišao korak prema stvarnosnoj prozi, napisavši djelo koje se našlo između erotskog trilera i SF romana u kojem se mogu nanjušiti i ekovske eruditske reference. Riječ je, dakle, o žanrovski razvedenom djelu čija je radnja u dosluhu s brutalnom stvarnošću, iako bi nas surov epilog romana ipak mogao iznenaditi i razljutiti. Rak se i u ovom romanu bavi temeljnim pitanjima ljudskog života, kao što je odnos prema vječnosti, bogovima, animalnosti u našoj prirodi... No, jedna je od glavnih tema i osveta, njena moralna utemeljenost, ali i posljedice koje osvetničko ponašanje ima i na one koji je provode vodeći se makar i pravednim gnjevom, ali i na one koji su osvetu zaslužili. Naravno, bavi se Rak i u ovom romanu (baš kao i u "Kultnoj posudi") seksualnim porivima, u prvom redu muškaraca, a tek u drugom planu žena.
A ti seksualni porivi nikad nisu pravocrtni, vrlo lako iskliznu iz očekivanih i ideološki odobrenih tračnica, teško ih je kontrolirati, a još teže objasniti. Rak je objašnjenje, simbolički, ali i realistički, našao u bogu Panu koji, barem po glavnom junaku romana, ima presudnu moć i kontrolu nad muškim seksualnim podražajima. Znači li to da potencijalne silovatelje ili muške erotske agresivce moramo ekskulpirati zbog njihovih djela jer su u vlasti obijesnoga i neobuzdanoga boga kojemu se obični muški smrtnik ne može oduprijeti? Odgovor na to pitanje pronađite sami čitajući ovaj intrigantni roman čija radnja počinje u nekom opskurnom, moguće je i iličkom purgerskom kafiću, nedaleko od Akademije likovnih umjetnosti u kojem se u velikim količinama piju pelinkovci i piva. A te peline koje smo baštinili još od socijalizma piju i dekan Akademije, reklo bi se stari šajser, i njegov nešto mlađi profesor, valjda šajser srednje generacije.
Iako katkad razgovaraju i o umjetnosti (stariji ne voli apstrakciju, zato je valjda i izabran za dekana, a mlađi je karijeru izgradio baš na apstrakciji), oni se itekako bave svojim seksualnim apetitima i tjelesnim atributima, da bi na kraju balade prešli na glavnu stvar: na krimen mlađega, koji je na fakultetu doslovno silovao studenticu Koru, zbog čega mora dati ostavku na mjesto profesora i napustiti Akademiju. A ako ne napusti Akademiju (koja je tu opisana kao valjda najveći i najživlji bordel u gradu), onda će ga studentica prijaviti i policiji i nadležnim akademskim tijelima pa će biti i javno osramoćen i završiti u zatvoru. A štetu će, naravno, pretrpjeti i akademska ustanova. Našeg je profesora, čija je strastvenost očito snažnija od pameti, autor zamislio kao živopisnog, premda pomalo i isprazno pragmatičnog čovjeka kojeg je odgojila baka gatara i koji nije upoznao roditelje.
Živi u staroj zgradi u centru Zagreba, s bizarnim susjedstvom. Ima razumijevanja za homoseksualce, u osnovi je i empatičan, ali u stan ne pušta svećenika don Aurelija, koji namjerava blagosloviti obitelj, jer mu je Crkva trajno odbojna institucija. Ipak, taj kontroverzni don Aurelio poslije postaje jedan od ključnih likova ovog razgranatog romana, profesorov pouzdanik te možda i jedini stvarni prijatelj, iako njihovo prijateljstvo traje vrlo kratko i završava u krvi i vatri, kao u nekom holivudskom blockbusteru. Ukratko, "Oneiricon" je premrežen muškarcima koji su stvarni silovatelji ili su za seksualno uznemiravanje (i to čak i maloljetnika) samo optuženi, a u današnjem je društvu i to dovoljno za bespogovornu difamaciju i izopćenje. A tu su i žene, predvođene Korom i njezinom atraktivnom prijateljicom Astrid u ulozi osvetničkih amazonki, koje su i fizički i psihički nadmoćnije od "slabih" i kvarnih muškaraca. Naravno, tu su i snovi, simbolički prisutni i u naslovu romana. Snovi koji pouzdano nagovještaju nesreće, samo ih se treba prisjetiti. Ali je puno zdravije zaboraviti ih, a ako to nije moguće, onda ih nikome ne prepričavati ni objašnjavati, čak ni samome sebi.
