U hrvatska kina upravo je došao omnibus “Glumim, jesam” Miroslava Mandića najavljen kao “ultimativni film o glumcima”, u kojem se propituju granice glumačkog zanata. Lana Barić u filmu igra glumicu u koju je zaljubljen njen glumački partner kojeg igra Goran Bogdan.
U filmu analizirate koliko daleko ide uživljavanje u uloge. Kako je bilo snimati ga?
Jako lako. S Goranom je uvijek sve lako, on je moj prijatelj, divan glumac i sjajan kolega, jako volim kad radimo zajedno. Tu je i moja jako dobra prijateljica Ivana Roščić, puno dragih, talentiranih ljudi u ekipi i produkciji, Miroslava poznajem još iz Sarajeva gdje sam studirala, uvijek je lijepo kad radiš s darovitim, a dobrim ljudima.
U vašem segmentu filma lik Gorana Bogdana ostaje zaljubljen u vas kada se kamere ugase. Jeste li ikada svjedočili sličnoj situaciji u stvarnom životu, bilo vas ili vaših kolega?
To se jako često događa u našoj profesiji. Filmski set ili set neke serije, snimanje kao takvo, to nisu regularni životni uvjeti. Uglavnom se radi po šest dana u tjednu, jedanaest-dvanaest sati dnevno, filmovi se snimaju po mjesec i pol, serije i puno dulje. Često si vani, smrzavaš se, snima se noću, ustaješ u 4, 5 ujutro, nije čudno da ljudi traže neku vrstu utjehe i olakšanja kako bi to sve skupa izdržali. Taj tempo nije nimalo lagan. Osim toga, mi smo na setu kao neka plemenska zajednica u nekom imaginarnom ratu za hrabri umjetnički cilj, tako da su emocije intenzivne i povišene. Upravo zato što to nisu prirodni uvjeti često se zna dogoditi da te relacije i puknu nakon snimanja. Meni se to isto znalo dogoditi kad sam bila mlađa, ali odavno ne. Sad mi je samo bitno da je dobar catering: spas tražim u hrani.
U koju ste se svoju ulogu do sada najviše uživjeli i jeste li je ikada zaista “nosili kući”? Čega se najviše sjećate iz tog perioda?
To mi se uvijek dogodi, htjela to ili ne. I u kazalištu i na filmu. Uvijek transferiram, ali u razumnim količinama. To je naprosto tako.
Igrate u novom filmu legendarne Ágnes Kocsis. O čemu se radi i kakva je bila vaša suradnja?
Suradnja nam je bila izvrsna. Postale smo jako bliske. To sam snimala u Mađarskoj i, bez obzira na to što si daleko od obitelji, lakše je kad radiš na terenu, dalje od svog “regularnog” života, jer nakon 12 sati nije lako vratiti se u dnevnu rutinu. Ovdje sam glumila osobu koja je alergična na sve i živi u posebnim uvjetima, ali nitko ne može dokazati jesu li te alergije realne ili je u pitanju psihosomatika. Njoj su, naravno, vrlo realne. Sretna sam da sam to radila, puno sam se pripremala, imali smo dosta proba, svakodnevno sam vježbala padavice i anafilaktičke šokove, to mi je bilo zabavno, iako je zapravo strašno i teško.
Igrat ćete i u novom filmu Christophera Peditta, i to sa Zrinkom Cvitešić koju dugo nismo gledali u domaćim kinima?
Iskreno, ne znam u kom je stadiju taj projekt. Znam samo da je odgođen, ali ne znam kad će se snimati.
U zadnje vrijeme izrazito ste aktivni u podsjećanju na skandal oko kina Europa. Što je vaš cilj i mislite li da ga možete ostvariti?
Moj cilj je da se kino Europa što prije obnovi i ponovno stavi u funkciju, a sad je vrlo izvjesno da se to jako dugo neće dogoditi, što smo znali od samog početka, ali smo konačno dobili i službenu potvrdu, o čemu ste i vi pisali. Ja sigurno neću stati i šutjeti o tome. Mislim da je veliki dio nezavisne kulturne scene grada Zagreba zatvaranjem kina Europa stavljen u bespotrebno induciranu komu iz koje se svaki festival i svako zbivanje koje se tamo događalo vadi kako zna i umije. Dovedeni smo u situaciju da se festivali teškom mukom moraju boriti da zadrže nivo koji su godinama gradili jer ne žele pristati na takav kulturološki poraz, jer to ta publika i svi mi ne zaslužujemo. Na ZFF-u se događalo da ne možete prodati karte jer ih više nema, ljudi su navikli na kapacitet od 500 mjesta u dvorani, odjednom je sad to manje od 300 u drugoj, svađaju se s biljeterima jer su neke projekcije bile rasprodane već prvi dan. O distribuciji nezavisnih filmova da i ne govorim, radi se o desecima tisuća gledatelja koji te filmove više nemaju gdje pogledati, projektima poput Chaplina sa Zagrebačkom filharmonijom koje smo nepovratno izgubili.
Ovoga tjedna glasalo se o gradskom budžetu u kojem uopće nema kina Europa.
Potpuno je jasno iz svih dokumenata koje imamo da je zatvaranje bilo inscenirano isključivo zato da se ne produlji ugovor ekipi Zagreb Film Festivala, jer je hitna sanacija odjednom postala znatno manje hitna, toliko da je Grad Zagreb hladno probio rok od 120 dana za izradu projektne dokumentacije za obnovu, što su i sami priznali rekavši da će ona biti izrađena u lipnju 2020. godine, a rok je istekao u prvoj polovini listopada 2019. Zavod za zaštitu spomenika koji je rješenje izdao također iza te hitnosti više ne stoji, nisam vidjela da su uputili ikakvu primjedbu Gradu koji im je ovakvom samovoljom pljunuo u lice. Potpuno je jasno da iza svega toga stoji Milan Bandić i, kad taj čovjek napokon ode s mjesta gradonačelnika, mi ćemo svi odahnuti jer smo to zaslužili. Ovaj grad treba apsolutnu deratizaciju, sanaciju, revitalizaciju na svim nivoima kako bismo svi skupa opet prodisali i upravo u porazu Milana Bandića na idućim gradonačelničkim izborima vidim jedinu nadu za sve nas koji ovdje živimo.
Dopredsjednica ste Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Kako vidite položaj filmskih radnika u Hrvatskoj?
Da, nekako sam to shvatila kao svoju odgovornost, a najviše iz straha da na ta mjesta ne dođu gori ljudi. Nikad, doduše, na to ne bih ni pristala da predsjednik Društva nije Ivan-Goran Vitez, s kojim jako dobro surađujem, i da nije sjajnih ljudi u našoj stručnoj službi, našeg pravnika Svena Španića. Ne znam odakle bih počela, toliko je toga, sad u suradnji s DHFR-om i HRUP-om pokušavamo uspostaviti komunikaciju s HRT-om, jednim od dva osnovna financijera hrvatskog filma i serija, a tiče se njihovih javnih natječaja i tretmana domaće filmske produkcije koji nije dobar, blago ću reći. Dijalog je uspostavljen, vidjet ćemo hoće li biti rezultata. Radimo toliko toga jer curi na sve strane, pomažemo članovima oko ugovora, surađujemo s producentima u ispunjavanju ugovornih obaveza, širimo djelatnosti, organiziramo masterclassove, kao članovi istih surađujemo s Vijećem Pula Film Festivala i Audiovizualnim vijećem HAVC-a, uspostavili smo suradnju s Akademijom dramskih umjetnosti, otvorili podružnicu HDFD-a u Splitu… a to sve je tek mali dio.
Prošle ste se godine našli na meti šovinističkih napada zajedno s Natašom Janjić, Tihanom Lazović i Jelenom Veljačom. Kako je to utjecalo na vas?
U početku me strašno uzrujalo. Poslije sam naprosto otišla na policiju i sve prijavila. Od tada sve prijavljujem, tko god me vrijeđa, prijeti, ne plaća, ne posluje po zakonu. Tu su policija i moj odvjetnik Igor Mucalo.
Kako komentirate inicijativu #SpasiMe koju vodi Jelena Veljača?
Izrazito poštujem Jelenu koja je to pokrenula i iskoristila medijski prostor koji ima kako bi skrenula pažnju na nasilje u obitelji i propuste nadležnih državnih institucija. Nije to morala učiniti, ona je uspješna i ostvarena žena i može živjeti komforno, bez toga da je kontinuirano pljuju, etiketiraju i vrijeđaju u javnom medijskom prostoru, lijepe joj kojekakve odvratne epitete, ali izložila se iz svoje potrebe, iz pozicije majke i odgovorne građanke, svjedoka i okupila skupinu žena koje su u suradnji s udrugama koje se problemom nasilja u obitelji bave dugi niz godina već napravile neke jako bitne stvari i potaknule promjene. Od početka imaju moju podršku, kao i svi ljudi i sve udruge koje se bore da ovo društvo i ova država budu onakvi kakve njihovi građani i građanke zaslužuju.
Što je, po vama, najveći problem hrvatskog društva?
Potpuna dehumanizacija.
Za kraj – prije nekoliko godina napisali ste scenarije za tri kratka filma. Možemo li vas ubuduće očekivati u scenarističkoj ili čak redateljskoj ulozi? Ako da, kojim biste se temama autorski bavili?
Da, pisala sam scenarije za tri kratka i jedan dugi film. Premijera dugog, to je “Tereza37” u režiji Danila Šerbedžije, očekuje se iduće godine, a krajem veljače režiram svoj prvi kratki film. Žena, položaj žene u društvu, to su teme kojima se bavim.
A kakvu bi tek deratizaciju trebalo napraviti u glumačkim, estradnim, raznoraznim udrugama, pojedinim fakultetima i sl. vodama !!