Slušaj, sine, i dobro upamti što će ti sada reći tvoja majka: kad god ti u životu bude loše, ti se samo sjeti da će ti nakon toga biti još gore.
Ova po sjećanju zapisana rečenica može poslužiti kao moto čitavog teksta i prema njemu nastale predstave “GospOUdinNOUbadi” Saše Anočića koja je, u režiji autora koji u njoj i glumi, prošlog vikenda premijerno izvedena u zagrebačkom Teatru Exit.
Osim što mu je ime Nitko, glavnom liku tako je u životu grah pao da bude i ništa, obavještava nas na samom početku glas pripovjedača. Karlo Bernik, tumač naslovnog lika mirnog i naivnog dobrice, već i svojim sitnim i za dvije glave od ostalih glumaca nižim stasom izaziva sažaljenje i simpatije publike, ali ne i svijeta u kojem na sceni živi.
Nemilosrdnost tog svijeta predstavlja lik koji ne vidimo, tajkun Grabijel Zgrabić koji stavlja šapu na kućerak u Ulici neznane junakinje oduzimajući im i ono malo životnog prostora i radosti na rubu društva.
I tako mali čovjek, baš kao što mu je majka prorekla, neprestano ide iz lošeg u gore. Najprije mu kuvertu uruči gospodin Otkazić, onda mu posljednju plaću u uličnoj pljački otme lažni slijepac pa ostane i bez ionako groteskne jednodnevne ljubavi, da bi na kraju u kućerak od njegova doma stigao nalog za deložaciju. Spriječiti je mogu samo papiri o vlasništvu koje treba iščupati iz ralja lijene, bezobrazne i potpuno neučinkovite birokracije.
Uz Bernika predstavu nosi i drugi izvrstan mladi glumac s osječke Umjetničke akademije Domagoj Ivanković, koji izaziva salve gorkog smijeha u nizu likova. Fizički disproporcionalniji od Stanlija i Olija, Bernik i Ivanković savršeno su komičan par, naravno, onoliko koliko je sve skupa uopće smiješno. No i onda kada je čovjeku od cijele priče zapravo muka, gotovo sve što na sceni napravi Ivanković, bilo kao djevojka, majka ili činovnik-mučitelj Malog čovjeka, izaziva salve smijeha u gledalištu. Njima dvojici u tragikomičnom zapletu asistiraju Anočić i osječki profesor Jasmin Novljaković, u nizu brzih i efektnih preobrazbi iz lika u lik.
Scenografija Irene Sušac i kostimi Jasminke Petek Krapljan niskobudžetni su i nadasve funkcionalni, u skladu s prilikama koje vladaju u malim privatnim kazalištima, makar je Exit u toj kategoriji jedno od najvećih.
Likovi, tekst i akcija u prvom dijelu predstave izgledaju kao savršena inscenacija grotesknih i genijalnih stripova Dubravka Matakovića, a opet, u skladu s onim “iz lošeg u gore”, predstava sa svojim likovima potom juri i skončava u urnebesnoj i najcrnjoj mogućoj kombinaciji ionescovskog apsurda i kafkijanskog beznađa. Finale se, baš kao u Kafke, događa pred visokim i potpuno bizarnim sudištem.
Biser satire je scena u kancelariji koja je pod naslovom “Žuta crta” nedavno već požnjela pohvale na sceni riječkog HNK gdje je bila prikazana u sklopu desetodijelnog dramskog omnibusa “Prava komedija”. Vrhunac gorčine je ispijanje “pravnog lijeka” o kojem bolje da vam ne kažemo što je i odakle dolazi.
Ima i pjevanja, pa tako sve završi pjevušenjem utopističkog šlagera “Da sam ja netko”. Nema utjehe, samo priznanje nemoći; ne teksta i predstave koja će, sudeći po reakciji premijerne publike, biti novi Anočićev hit u Exitu, nego glavnog junaka, malog čovjeka.
