Nazvala me novinarka jednoga dnevnog lista, te mi ponudila da sudjelujem u anketi koja bi ocijenila tko je bolji ministar kulture, Božo Biškupić ili Antun Vujić. Anketa će, rekla mi je, biti anonimna, i to radi objektivnosti. Ali, i meni je bilo do objektivnosti, pa sam poziv uljudno otklonio: smatrao sam da jednostavno ne znam dovoljno o muzejima, kazalištima, zaštiti spomenika i raznim drugim stvarima koje spadaju u djelokrug ministra kulture, pa da zato ne bih mogao biti nepristran procjenitelj. Time je razgovor završio.
Nakon nekoliko dana izašli su u novinama rezultati ankete. Nije sad važno tko je u tom natjecanju pobijedio, i ne pišem ovo zbog toga. Nego pišem zato što je novinarka anketu i komentirala, pa je komentirala čak i one koji u anketi nisu sudjelovali. Odbilo je sudjelovati, piše ona, samo nekoliko pozvanih, a svi su oni konzervativne, odnosno desne orijentacije.
E, to me zbunilo. Kako novinarka zna tko je kakve orijentacije? Za sebe sam, na primjer, prilično siguran da u javnosti nemam običaj iznositi politička stajališta, ni konzervativna ni liberalna, ni desna ni lijeva. Prema tome, ako novinarka tvrdi to što tvrdi, onda je o mojoj orijentaciji mogla zaključiti isključivo na temelju jednoga jedinog podatka: na temelju toga što nisam pristao sudjelovati u njezinoj anketi.
I sad, neka mi netko objasni tu logiku i tu politologiju! Ako ne želiš prosuđivati o nečemu o čemu ne znaš dovoljno (i to još anonimno), onda si konzervativac. Ako ne misliš da tebi, kao piscu i nastavniku književnosti, prva briga moraju biti ministri i politika, onda si desničar.
A to je vrlo zanimljivo stajalište. Zanimljivo je prije svega zato što podrazumijeva i definiciju onoga što je suprotno od konzervativizma i desničarstva. Jer, iz toga umovanja logično slijedi: ako se petljaš u ono u što nisi solidno upućen, to svjedoči da si naprednjak. Ako u svemu vidiš politiku, pa ti je ona važnija od dostojanstva tvoga vlastitog posla, onda si ljevičar. Bojim se da time – suprotno novinarkinim intencijama – nije ništa lijepo rečeno ni o liberalizmu ni o ljevičarstvu. Jer, novinarka je nas koji smo odbili sudjelovati u njezinoj anketi htjela malko pecnuti, da ne kažem diskvalificirati. A ispalo je da je pecnula – pa i diskvalificirala – i one koji su se odazvali njezinu pozivu. A nije učinila nikakvu uslugu ni samoj sebi: kako anketa može biti objektivna (a to joj je, vidjeli smo, bila intencija), ako u njoj sudjeluju isključivo ljudi jedne političke orijentacije, dok drugih nema?
Pa kad već govorimo o orijentacijama, meni se čini da bi njih u slučajevima kao što je ova anketa trebalo zanemariti. Osobito bi dobro bilo da se na njih ne osvrću novinari, ni onda kad iznose svoje stavove, ni onda kad prosuđuju o tuđima. Inače ćemo svi skupa biti prilično dezorijentirani.
