Te 1990. “Twin Peaks” televizijskim svijetom odjeknuo je poput popkulturalne bombe i, iako to nije bio odmah u startu, postao fenomen koji je za TV ekrane prikovao milijune gledatelja. Ovisnički su uronili u bizaran svijet pite od trešanja, rasplesanih patuljaka koji unatrag izgovaraju šifrirane poruke, žena koje razgovaraju s cjepanicama, svijeta u kojem nitko nije posve normalan ni siguran, ali pije se “prokleto dobra kava”.
Za filmofile određene generacije tog travnja 1990., kod nas ipak nešto kasnije, emitiranje pilot-epizode bilo je poput seizmičkog iskustva zbog kojeg zauvijek zapamtiš što si radio i gdje si ga doživio. Pilot-epizodu ABC-a gledalo je 35 milijuna Amerikanaca. Radi pojašnjenja ozbiljnosti te brojke, spomenimo da ju je do danas gledanošću oborio samo Super Bawl. “Twin Peaks” bio je nešto do tada neviđeno, i na televiziji i u kazalištu.
Gledala sam ga tada zahvaljujući starijoj sestri, premala da bih shvatila išta, ali dovoljno velika da uberem jezu zbog koje neću mirno spavati barem tjedan dana. Kasnije gledanje donosi spoznaju da kod “Twin Peaksa” zapravo razumijevanje i povezanost radnje ne idu skupa, a čini se da su takav dojam kod gledatelja tvorci serije David Lynch i Mark Frost priželjkivali.
Autorski dvojac upoznao se i počeo surađivati 80-ih na razradi filma temeljenog na biografiji Marilyn Monroe “Goddess”. Projekt je propao, a Lynch i Frost postaju prijatelji i dolaze na ideju da snime TV seriju o pravom životu u Americi – točnije Lynchevoj viziji Amerike kakvom ju je bio prikazao u “Plavom baršunu”. Urbana legenda kaže da su pogledali “Gradić Peyton”, a potom zapisali nekoliko rečenica i nacrtali kartu fiktivnog gradića na sjeveru u kojem je centralno mjesto pilana, dodali leš na obali rijeke... i to je bilo to.
Originalna zamisao bila je stvoriti misterij oko ubojstva srednjoškolke Laure Palmer, a istovremeno razviti priču ostalih osebujnih likova. Željeli su miks policijske istrage i sapunica i u tome uspjeli. Frost je pisao verbalne likove, dok je Lynch bio odgovoran za lik agenta Coopera, a nije tajna da je radnja, pa i likovi, često smišljana na setu, u hodu. Prvotni naziv serije bio je “Northwest Passage”, ali kada su saznali da taj grad zbilja postoji, preimenovali su ga u “Twin Peaks”. Pilot-epizoda snimljena je za 1,8 milijuna dolara, a ostalo je povijest.
Radnja počinje smrću kraljice maturalnog plesa, lokalnog oličenja nevinosti – Laure Palmer (Sheryl Lee). Zamotanu u plastiku, na obali, nalazi ju drvosječa Pete Martell. Slučaj preuzima agent FBI-a Dale Cooper (Kyle MacLachlan). Jedan dan bit će dovoljan da spozna da Laura nije bila nevinašce. Varala je službenog dečka (kapetana nogometne momčadi Bobbyja Briggsa), bila ovisnica o kokainu i prostituirala se uz pomoć Lea Johnsona (lokalnog vozača kamiona i nasilnika koji tuče svoju lijepu ženu Shelly).
Uvod je to u mračnu i kompliciranu priču čija radnja luta od elemenata klasične policijske istrage do misticizma i psihodeličnih razgovora atipičnih za stanovnike ruralnog mjesta koji su svi odreda upleteni u zločin. Ima tu i sjajnog ciničnog humora kojem je Lynch i inače sklon, pa i reminiscencija na život Marilyn Monroe, kojim je i počela suradnja dvojice autora serije. Primjerice, Marilyn je prije smrti svijetu željela razotkriti svoju aferu s Johnom Kennedyjem, a i u seriji je Laura prije nego što je ubijena u dnevniku zapisala da će svijetu otkriti tko je utjecajni muškarac s kojim je u ljubavnoj vezi (riječ je o Benu Horneu, ocu Audrey Horne). Osim toga, kao što je likove iz serije Lynch često gradio prema likovima drugih redatelja, primjerice Hitchcocka (Lauru Palmer i njezinu rođakinju osmislio je prema likovima iz Hitchcockove “Vrtoglavice”), Lynchu su junaci “Twin Peaksa” do danas poslužili i kao predložak za likove u njegovim kasnijim djelima. Tako je lik Naomi Watts u “Mulholland Driveu” inspiriran zavodljivom Audrey Horne iz “Twin Peaksa” koju je igrala Sherilyn Fenn.
Na globalnoj razini, “Twin Peaks” označio je početak zlatnog razdoblja televizijske produkcije započevši eru serija koje će svojom kvalitetom ne samo dosegnuti filmsku produkciju nego će je uskoro i prestići, što je slučaj i danas. S “Twin Peaksom” televizija je prestala biti geto Hollywooda. Serija je otvorila televiziju zvijezdama A liste kao ni jedna prije nje. Bez “Twin Peaksa” ne bi poslije nastali “Obitelj Soprano” ili “Domovina”, a bez Dalea Coopera teško da bi se pojavio Jack Bauer iz “24”. Prije “Twin Peaksa” postojale su dobro odrađene dramske serije, no uglavnom generičke i ograničenih ambicija. Lynch je pregazio konvencije i na neki način ponovno izmislio žanr TV drame. Ta 1990. bila je jedan od onih momenata koji nas je podsjetio na to koliko američka pop-kultura može biti cool. Standardna je naracija u “Twin Peaksu” doslovno bačena kroz prozor, banalno i bizarno spojeni su u sretan bračni dijalog, a pred gledateljima su se pojavili otkvačeni likovi kakve dotad nismo gledali. Ono što i danas gledanje “Twin Peaks” čini zabavnim, bizarna su komičnost i vizualna iznenađenja, bilo da govorimo o Cooperovoj opsesiji kavom i pitama bilo sporim zavodljivim plesom lokalne kokete Audrey Horne.
Slične serije koje se bave malim sredinama ušle su u TV program na velika vrata pa samo nekoliko mjeseci nakon “Twin Peaksa” kreće i legendarni “Život na sjeveru”. “Twin Peaks” donosi novine i u eksperimentiranju s načinom snimanja i originalnu vizualnu prepoznatljivost, čime otvara put kasnijim vizualima “X-Filesa”, a Mulder (David Duchovny) postaje prvi očiti imitator Dalea Coopera.
Osim toga, serija je u televizijski žargon uvela i tzv. “water cooler sindrom”. Naime, ljudi koji su je pratili sljedeći dan bi tijekom pauze s kolegama s posla prepričavali događaje prethodne epizode uz velike flaše s vodom, zvane coolerima. Bila je apsolutni hit. Nagrađena je s tri Zlatna globusa, nominirana za Emy i Grammy, a glazbena podloga Angela Badalamentia (nominiran za tri Emmyja), “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom”, svrstana je na prvo mjesto najboljih soundtrackova svih vremena prema popisu magazina NME (New Musical Express). Druga sezona serije (1991.) gledanošću nije odjeknula kao što je bio slučaj s prvom. Razlog tome nalazi se u činjenici da je interes gledatelja opao nakon što je otkriven ubojica Laure Palmer. U prilog teoriji ide i primjer Njemačke čiji je RTL prestao emitirati “Twin Peaks” nakon 20. epizode zbog loše gledanosti koju je prouzročio potez suparničke TV kuće SAT1, otkrivši gledateljima Laurina ubojicu prije početka emitiranja same serije. Frost je čak u kasnijim intervjuima govorio kako ubojicu Laure Palmer nikad nisu ni mislili otkriti te da mu je žao što su popustili pod pritiskom produkcije i to učinili.
Lynch je 1992. snimio i film “Twin Peaks: Fire Walk With Me” ne bi li zadovoljio fanove koji su prestankom serije htjeli još. Film je nažalost otišao u potpuno krivom smjeru. Na festivalu u Cannesu publika ga je doslovno izviždala, a zadovoljštinu će dobiti tek 2017. godine s trećom sezonom i 18 novih epizoda “Twin Peaksa”, za koju su mnogi ustvrdili da im je isti autorski dvojac njome ponudio prvoklasnu vizualnu deliciju i intelektualni izazov kojem se treba prepustiti svim srcem. No i tu su, tražeći dublji smisao, došli do teorija kako se, primjerice, 17. i 18. epizoda moraju gledati paralelno da bi se shvatila bit sezone. U kasnijem intervjuu Lynch je tu njihovu pretpostavku okarakterizirao kao “obično sranje” i dodao:
“Ako istu stvar gleda sto ljudi, dobit ćete sto različitih interpretacija, posebice ako je to što gledaju apstraktno kao što ‘Twin Peaks’ jest. U tome je i ljepota. Svi postaju detektivi i sve što zaključi svatko od njih, meni je kao redatelju jednako važno.”
Trideset godina nakon premijere “Twin Peaksa”, u vrijeme izolacije u kojoj se trenutačno nalazimo, možda je pravi trenutak za njegovo ponovno gledanje. Nekima i za prvo gledanje serije pa nek sami stvore mišljenje o fenomenu koji je ona postala. Netko će sigurno zaključiti da je u pitanju stara i potrošena perverzna nekrofilska krimi-drama kakvih smo do danas odgledali na stotine. I bit će djelomično u pravu. No prije takvog suda ne smije se zaboraviti koliko je “Twin Peaks” bio prije svojeg vremena. Desetak godina prije “Sopranosa”, dvadeset prije “True Detectivea”... Prije “Twin Peaksa” na američkoj televiziji nije bilo ničega nadrealnog. Na mrežama su dominirali obiteljski sitcomi i sapunice poput “Dallasa” i “Dinastije” koji su se gutali i kod nas. “Twin Peaks” je uveo okultno u dnevnu sobu gledatelja, a pop-kulturu u mainstream. Gledajući unatrag, uopće je iznenađujuće da se serija tada čak i emitirala.
