Nova premijera Teatra &TD, koja će se odigrati u srijedu 26. svibnja, ruski je klasik “Mjesec dana na selu” autora Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Uloge tumače Judita Franković, Dean Krivačić, Sven Jakir, Laura Bošnjak i Kristijan Petelin, a redateljsku palicu preuzela je Anastasija Jankovska. Ta nagrađivana glumica rođena u Ukrajini trenutačno živi između Hrvatske i Rusije. Nakon niza uloga u HNK Split i drugim hrvatskim kazalištima postala je asistenticom na odsjeku i kolegiju glume u klasi prof. Milana Štrljića na Umjetničkoj akademiji u Splitu, no potom se ipak odlučila otisnuti u redateljske vode.
Ruskinja ste, rođeni u Ukrajini, trenutačno paralelno radite u Splitu, studirate u Moskvi, a predstavu režirate u Zagrebu! Kako je do toga došlo?
Rođena sam u Kijevu, igrom slučaja. Otac mi je tada bio u vojsci, a majka u Omsku u Sibiru pa, kada je trebala roditi, došla je k baki i djedu u Ukrajinu. Moji su još 1991. došli u Split, prošli su i rat, a ja sam došla za njima četiri godine kasnije. U Split su došli za poslom, jer devedesetih je u Rusiji bio kaos, a moj očuh bio je solist u baletu. Ja sam tako pola osnovne i srednju završila u Hrvatskoj pa se uputila na studij glume u Sankt Petersburg. Glumu sam ipak završila na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, jer sam htjela raditi, a u Rusiji baš i ne možeš raditi uz studij. Trenutačno sam zaposlena kao glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, a studiram i režiju u Moskvi, na Akademiji pri teatru Vahtangova. Živim na sto strana, između nekoliko gradova, ali to mi je super, samo da se tako i nastavi!
Zašto ste se, nakon završene glume, odlučili i na studij režije?
Već sam jedanaest, skoro dvanaest godina u kazalištu i naigrala sam se i nagledala svega, radila sa zanimljivim i manje zanimljivim redateljima. Predavala sam i na Akademiji u Splitu, kao asistentica Milanu Štrljiću, ali u jednom trenutku zaključila sam da sam još premlada i da moram nešto sama napraviti. A prvu ponudu za režiju dao mi je Elvis Bošnjak, osnivač kazališta PlayDrama, koji je i dramaturg na ovoj predstavi u Teatru &TD. U PlayDrami sam napravila neke predstave s djecom, ali i dalje nisam mislila da ću ikada raditi kao redateljica, no kada je Bošnjak napisao tekst za “Usidrene” i redatelj koji je trebao režirati predstavu je odustao, posao je ponudio meni. I pomislila sam da me nitko ne može zapravo naučiti režiji, ali da ipak mogu dobiti neko šire obrazovanje, naučiti baratati nekim drugim pojmovima, jer studij režije je drugačije koncipiran od glume. Druga je literatura, perspektiva. Ti kao glumac možeš proživljavati mnogo života, ali kao redatelj stvaraš svoje svjetove.
Kako ste se odlučili, s aktivnim angažmanom u Splitu, ipak otisnuti na studij u Moskvu?
U Hrvatskoj nisam mogla izvanredno studirati i raditi. Ali i kad nisam u Rusiji, cijelo vrijeme imamo Zoom sastanke, pišemo radove… Super mi je i što Vahtangova ima dugu i lijepu tradiciju, to je baš ruska škola, a režija je koncipirana tako da sve što trebaš na sceni, ti to trebaš nabaviti kako god znaš i umiješ. Netko posuđuje, netko kupuje, ali sve na sceni moraš ti stvoriti. I na ovoj predstavi pilila sam stolove, kaširala knjige i saznala sve o brodskoj smoli i drvofixu! (smijeh) Na fakultetu u Rusiji nema ni subote ni nedjelje, od jutra do večeri imaš faks i prve dvije godine sam mislila da to neću preživjeti. Svaki dan moraš stvarati novi materijal i uz taj tempo još biti i kreativan i inovativan. Nakon deset dana već imaš osjećaj da si tu tri mjeseca. Ali shvatila sam da je to kao trčanje, a ja baš volim trčati - kad misliš da ne možeš, onda ti se otvori to drugo disanje i shvatiš da je čovjek zapravo spreman prilagoditi se na sve. I divan je taj trenutak, otvara ti neku širinu! Ja sam zaista užasno lijena osoba, ali kad si stavljen u tu poziciju, onda radiš. Što se mora nije teško, a i baš volim ovaj posao, volim raditi.
Ranije ste mi kazali i da ste u Rusiji nedavno preboljeli koronu?
Baš nakon premijere “Usidrenih”, u siječnju sam otišla u Moskvu na ispite, i nakon zadnjeg režijskog ispita, koji traje sedam sati, shvatila sam da imam temperaturu. Ispalo je da sam preboljela koronu na nogama, ne znajući, i zaradila upalu pluća. Morala sam povratak u Hrvatsku i početak rada na predstavi “Mjesec dana na selu” odgoditi do travnja, ali to mi je baš dobro došlo. Uspjela sam se primiriti, pročitati knjige koje do tada nisam stigla, naći i kompozitora za predstavu, a i ekipa predstave se promijenila i dobila sam savršen tim! To je zaista bila sreća u nesreći i zapravo sam zahvalna na svemu što se izdogađalo.
Zašto ste se za svoju drugu redateljsku ulogu odlučili baš za Turgenjeva? O čemu govori ova predstava?
Netko će reći da je to staromodno, ali ja volim klasiku. Klasika ti pruža prostor za maštu koji je neiscrpan. Ova predstava je istovremeno i Shakespeare i Antigona i Edip, a ja obožavam prostor mita i često mu se vraćam. Ovo je predstava i o ljubavi, na neki način obrađujemo ljubav kao bolest, odnosno na koji način najdivnije stvari kao što je ljubav mogu postati opasne i razorne. A ovo je predstava i o tome kako su ovaj naš svijet ostavili bogovi i čovjek sam mora uzeti sudbinu u svoje ruke. U Shakespeareovo doba govorilo se da je kazalište ogledalo stvarnosti, ali u njegovo doba ogledala su u sebi imala pozlatu pa ste zapravo u njima vidjeli ljepšu sliku. I ja ne mislim da kazalište mora pokazivali ljepšu sliku niti zrcaliti, nego da mora pokazivati put kojim trebamo ići.
Spomenuli ste da se u međuvremenu promijenio i tim predstave, ali da je sve ispalo savršeno?
Judita je bila prva – ovaj projekt je krenuo od nje. Jako dugo se poznajemo i jako dugo smo htjele nešto zajedno raditi, a ja sam zaljubljena u nju kao glumicu. I tako smo sjedile na kavi i došle na ideju da radimo Turgenjeva i to u &TD-u. Oni su to prihvatili i hvala im jer su otvoreni za takve eksperimente s klasikom. Mlade glumce Kristijana Petelina i Lauru Bošnjak vidjela sam na ispitu na Akademiji i bila sam oduševljena! Sve se nekako posložilo, sve je kako treba biti. Nevjerojatno je koliko su, recimo, Sven Jakir i Dean Krivačić duhoviti na probama, a i svi se međusobno poznaju i vole i divno su prihvatili mlade kolege. Trebalo nam je neko vrijeme da se upoznamo – ja sam malo neobična, jednostavno ne mogu raditi s ljudima koje ne volim. Ali dogodilo se nešto prekrasno i sve ljude s kojima radim na ovoj predstavi sam zavoljela. Kako je rekao poznati klaun Slava Polunin – moraš raditi samo s ljudima koje želiš zagrliti. I sve ove ljude želim zagrliti.
