Nakon 56 dana snimanja u Zagrebu, Osijeku i Kijevu pala je zadnja klapa serije “Šutnja” Dalibora Matanića. U pitanju je hrvatsko-njemačko-rusko-ukrajinska koprodukcija od šest epizoda, a glume Goran Bogdan, Leon Lučev, Sandra Lončarić, Darko Milas u ulozi inspektora Kovača, velika ukrajinska zvijezda Ksenija Mišina... Motivirana je krim-trilogijom Drage Hedla “Izborna šutnja”, “Ispovjedna tajna” i “Kijevska piletina” – inspiriranih pak stvarnim događajem seksualnog iskorištavanja maloljetnica iz osječkog Doma za odgoj djece i mladeži, u čemu su navodno sudjelovale i osobe iz politike i biznisa. Scenarist Marjan Alčevski tu je priču za “Šutnju” nadogradio, uplevši u nju i trgovinu ljudima, dakle ukrajinsku priču.
Kako ste uspjeli povezati Kijev i Osijek?
Veći dio serije snimljen je u Hrvatskoj, u Osijeku, a interijeri u Zagrebu, a potom u Ukrajini. Kijev je globalna početna stanica trgovanja djevojkama, njihova iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, a Osijek, koji je tridesetak puta manji grad, stanica je broj jedan tog nekog, možemo reći, vlaka zla. Jako zanimljivo bilo je spojiti ta dva grada. Naime, tko nije bio u Kijevu, vjerujem da nije ni svjestan koliko je velik, to je postao pravi megalopolis. I onda, s druge strane, imate mali Osijek kao opozit, ali bit je da je u oba grada zlo univerzalno i to je poanta priče.
Dobar potez bio je angažirati slavnu Kseniju Mišinu.
Da, ona je uvjerljivo najpoznatija žena u Ukrajini. Ksenija je prelijepa žena i glumica iza koje je puno i domaćih i internacionalnih projekata, ali u posljednje vrijeme iznimno je popularna kao pobjednica reality showova. Snimajući na ulici, doslovno smo morali izbjegavati skupine njenih obožavatelja koje ju stalno prate. Znači, nismo nosili maske samo zbog COVID-19 nego i da bismo se sakrili njenim obožavateljima. Sjajno se snašla s Goranom Bogdanom i našom ekipom. No i ostatak glumačkog dijela Ukrajinaca odlična je ekipa, jako su profesionalni. Zapravo, Ukrajinci su ljudi po svemu jako slični nama.
Kako je snimati u pandemiji?
To je poput skijanja slaloma. Naime, prije “Šutnje”, na snimanju “Područja bez signala”, zaradio sam koronu na setu, teško ju je bilo izbjeći. U Kijevu smo pak imali sreće jer smo počeli taman nakon lockdowna kada su pale brojke zaraženih, ljudi su se počeli cijepiti i došli smo na dobar teren. U Osijeku smo neke stvari morali i pomicati jer neki su glumci morali u izolaciju... Svi koji se bave produkcijom u posljednjih godinu dana znaju o čemu govorim i koliko tu treba imati sreće. Snimanje u pandemiji priličan je test živaca, ali produkcija naprosto ne smije stati.
Ostaje li radni naslov “Šutnja”?
Ostaje jer ta je prva sezona motivirana Hedlovom prvom knjigom “Izborna šutnja”. Osim toga, kako sam dublje ulazio u materiju, i taj pojam šutnje dobivao je sve dublju važnost. Ta šutnja i ignoriranje stvari koje su se tim djevojkama događale u realnosti, i u našoj fikciji, to je nešto o čemu se treba govoriti. Čak je postala gora ta ignorancija nego same stvari koje su se događale. To društvo koje skriva pogled pred svakim zlom, a neminovno je da je čisto zlo da se djevojčice iskorištava za bon za mobitel ili za kutiju cigareta, i to iz neke komocije ili ne znam kakvih političkih ili ekonomskih poena, e, tu svijet odlazi k vragu.
Priča o slučaju u Osijeku u javnosti se pojavila 2009. Jeste li istražujući na terenu došli u kontakt s nekim stvarnim akterima priče?
Ne. Mi smo samo motivirani knjigom, a priču smo spojili s Ukrajinom i otišli u fikciju. Ali koliko god smo otišli u fikciju, toliko su se, dok smo snimali u Osijeku, osjećale u zraku uzburkane strasti, osjećala se napetost jer očito su se akteri nadali da će se ta priča zataškati i zaboraviti zauvijek. No eto, treći put sada je opet izvlačimo van. Prvi je to radio Hedl novinskim člancima, kada nije bilo odgovora na njih, napisao je knjige, a mi smo snimili seriju da se ta priča nikad ne zaboravi.
Tema je mučna, kakva je bila atmosfera na setu?
Tema je jako mračna, ali pokušao sam uživati na setu i radio sam seriju kao čisti krimić. Mogu reći gledateljima da ona neće biti mučna za gledanje koliko će biti napeta, to mi je i bio cilj.
Je li politički obojena?
Nije, i to iz jednog jednostavnog razloga, a taj je da su te djevojčice iskorištavali i desni i lijevi i crni i crveni. Dakle, u njoj nema nikakvih obilježja ni predznaka. Imamo samo monstrume i normalne ljude.
Šutnja o koječemu nerijetko je problem Hrvata?
Je, i ne samo Hrvata nego i Ukrajinaca. Jako su nam slični, to sam primijetio boraveći tamo. A šutnja je jako opasna. Često spominjem “Festen” Thomasa Vinterberga, u kojem je najmučniji trenutak kad za svečanom večerom djeca optuže oca da ih je silovao u mladosti i svi se uzvanici najmirnije vrate jelu. Dakle, u jednoj obitelji ne razgovara se o zlostavljanju, a ovdje je tako u cijelom društvu. Mislim da je to nešto o čemu se mora govoriti, ne smiju se zataškavati detalji jer nitko ne može nadoknaditi tu psihičku i fizičku štetu koja se dogodila tim klinkama.
Kada će biti premijera i koja je uloga Warner Brosa u budućnosti serije?
Nova godina je realna, recimo krajem ove godine i početak iduće. Što se tiče mjesta na kojem će serija biti lansirana, sudeći po ozbiljnosti pristupa velikih njemačkih igrača Beta filma, koji stoje i iza serije “Babylon Berlin”, oni razmišljaju o najvišim dometima. Vidjet ćemo što to u njihovu slučaju znači, vjerujem da će ići pokušaj na neku veliku streaming platformu. Kod nas ćemo je sigurno gledati na HRT-u. Warner Bros. je od prve sekunde pokazao velik interes za seriju, oni su sigurno isto neka opcija, neki potencijalni nastavak priče koji bi za nas bio jako lijep.
Mislim da ce ovo biti najbolja i najgledanija stvar od Matanica do sada,bravo za njega i cijelu ekipu!