Žuta trokolica. Čovječuljak s plosnatom kapom i darom za brbljanje. Viši, mlađi momak trajno zbunjena izraza lica... Poznato? Svakom prosječnom televizijskom gledatelju koji drži da ima smisla za humor momentalno zvone “Mućke” (Only Fools and Horses), kultna serija BBC-ja koja se snimala od 1981. do 1991. Doživjela je i dva spin-offa i nekoliko specijala, požnjela golemu slavu u svijetu, ali i u našem narodu koji se lako poistovjetio sa sitnim muljatorima iz Peckhama.
Braća Trotter, Del Boy i Rodney (David Jason i Nicholas Lyndhurst), postala su likovi čije se replike poput: “U ovo doba sljedeće godine bit ćemo milijunaši!” citiraju, glumcima koji ih tumače osigurale su status zvijezda, a samoj seriji status sinonima nepoštednog britanskog humora i mjesta opće pop-kulture. O tom svojevrsnom fenomenu poznati biograf Graham McCann napisao je knjigu “Mućke” u kojoj secira svaki segment serije i ljude koji iza nje stoje, a u izdanju Rockmarka upravo je prevedena i na hrvatski jezik.
Tako 30 godina nakon službenog prestanka snimanja tog sitcoma život Trotterovih u općinskom neboderu u londonskom naselju Nelsona Mandele ne samo da je i dalje zabavan i duhovit; štoviše, kao nekad, i danas izgleda prilično stvarno i tu je ključ uspjeha. Tu seriju nismo gledali da bismo pobjegli od realnosti, već da bismo se njome zabavili. Kao i kod svih najboljih britanskih sitcoma, Britanci su se smijali ključnim osobinama i karakteristikama Britanaca, a s njima i mi sebi samima i vlastitom amaterizmu, provincijalizmu i neizlječivoj nostalgiji.
Tijekom godina emitiranja privukla je ogromnu publiku, bila najgledanija britanska serija tijekom dva uzastopna desetljeća, dosegnuvši broj od 24,3 milijuna gledatelja – što je još uvijek rekord za jednu epizodu bilo kojeg britanskog sitcoma. Čak i u kulturi kakva je danas, najčešće prozaična, robotizirana, do neurotičnosti uznemirujuća i zaboravna, još uvijek postoji potreba za sitcomom koji je završio davne 1991. Na tom tragu, istraživanje tvrtke OnePoll iz 2008. pokazalo je da su “Mućke” serija koju bi Britanci najradije ponovno vidjeli na ekranima. Nažalost, prerana smrt njezina autora Johna Sullivana, čovjeka koji je napisao svaku njezinu epizodu, 23. travnja 2011., definitivno je prekinula sva nadanja, stoga McCann ovom knjigom još jednom podsjeća fanove zašto i kako su zavoljeli “Mućke”.
Za razumijevanje prvotnog uspjeha serije McCann priziva vrijeme u kojem je ona nastala – u Britaniji traje era Margareth Thatcher, rastuće inflacije i zatvaranja tvornica, oko dva milijuna “slobodnih” Britanaca ostalo je bez posla zbog čega je na neko vrijeme pokleknuo čak i čuveni britanski humor. Pisac John Sullivan, bivši vodoinstalater koji je alat odlučio zamijeniti pisaćom mašinom i ušao na BBC na mala vrata kao zaposlenik odjela za rekvizite, promijenit će stvari. Prizvavši nekadašnje osobno iskustvo preživljavanja radom na tržnici, svoj novi sitcom bazirat će na općem liku preprodavača – zanimanju bliskom mnogima koji su se u njemu okušali ne bi li zaradili koju funtu u tada nezavidnoj ekonomskoj situaciji britanskog društva.
O preprodavačima Sullivan je kazao: “Uvijek su bili duhoviti, prisni, nikada se nisu zadržavali dulje od pola sata jer morali su zbrisati prije nego što dođe tržišni inspektor. S njima biste se mogli dobro nasmijati, a onda bi nestali. Niste znali ni kako se zovu, a izgledali su vam kao prijatelji. Niste ih viđali nigdje drugdje – odakle dolaze? Kamo odlaze?”
Kontekst ‘crnog tržišta’, razmišljao je, pametno će se uklopiti u ranu fazu ere Margaret Thatcher jer u medijima su već kružile priče o sumnjivim kvazipoduzetnicima koji pokušavaju iskoristiti zbrku nastalu zbog deregulacije kako bi se nabrzaka dokopali bogatstva, a ulični bi preprodavač mogao biti simbol nove podvrste švercera iz radničke klase. I bio je u pravu.
Drugi ključ uspjeha su glumci. Naime, čak i sitcomi koji najviše obećavaju mogu biti kompromitirani zbog izbora glumaca. Pogrešan glumac u pravoj ulozi (ili pravi glumac u pogrešnoj ulozi) može ugroziti sve izglede da projekt bude uspješan na duge staze.
Potrefilo se da je David Jason u tom trenutku baš tražio pravu ulogu, visoki Nicholas Lyndhurst, zaposlen u školskom programu BBC-ja, vapio je za glumačkim izlazom iz snimanja reklama, a stari istrošeni glumac Lennard Pearce, pretjerano sklon piću, nakon 50 godina karijere razmišljao je o mirovini, no odlučio je prihvatiti još jednu šansu... I Sullivan je dobio formulu koja mu je osigurala doživotni imunitet na televizijskoj sceni.
Osim toga, do “Mućki” u tradicionalnom sitcomu ključni elementi bili su statični: ljudi ne sreću svoje srodne duše, ne rađaju djecu, ne umiru i ne sele se. Unutar te zatvorene izmišljene zajednice glavni su likovi ograničeni situacijama u kojima se nađu. Tako je izgledala jezgra sitcoma koji ne može propasti. I “Mućke” su se te norme pridržavale do 1984. i četvrte sezone kada se odlaskom djeda smrt umiješala u fikciju (Lennard Pearce preminuo je od posljedica srčanog udara i zamijenio ga je Buster Merryfield u ulozi ujaka Alberta). Uvođenjem pojma tuge u sitcom, a kasnije i ljubavnih odnosa i novih likova, do tada ustaljenu formu revolucionizirali su elementima sapunice i stvorili hibrid sitcoma i nečeg posve drugog. Tako je tek ta četvrta sezona donijela seriji ozbiljan uspjeh i prosječnu gledanost od 14,9 milijuna gledatelja.
Saznajemo u knjizi o svakom detalju iz životopisa svakog od ljudi koji su sudjelovali u stvaranju serije. Pikanteriju da je Lyndhurst scenarij za audiciju dobio nekoliko sati ranije i pripremao se za nju pripit, da je za ulogu Del Boya konkurirao čak i Billy Murray, da je oxfordski rječnik u selekciju popularnih fraza uključio Del Boyev “lovely jubbly”, da se prva pjesma skladana za špicu svima gadila, ali nisu stigli za pilot napraviti ništa bolje, a kasnije će je zamijeniti Sullivanov uradak “Hooky Street” koji će postati hit. Počevši od prve epizode snimljene 7. lipnja 1981., pisac u formi izvornog scenarija donosi i najupečatljivije replike iz svih sezona serije poput, primjerice, Del Boyeve: “Viva la France, što bi rekli Rimljani. Nema mjesta depresiji.“
Tijekom posljednjih sezona nije došlo do pada interesa, naprotiv – naklonost publike se povećavala kako se serija bližila kraju. Reprize su doslovno gutane, prodaja videokazeta je rasla, tražili su se i dvojnici Dela, Rodneya i Alberta, a stare, žute trokolice sudjelovale su na humanitarnim akcijama. I broj članova Društva ljubitelja “Mućki” (koje je 1994. osnovao fan Perry Aghajanoff) nastavio se povećavati nakon što je serija odavno već završila. “Mućke” su prodane u mnogim zemljama i sada su imale međunarodnu bazu fanova. Nizozemci su, uz britanski original, napravili i svoju verziju – “Wat schuift ‘t?” (Koliko košta?). NBC je pokušao i u SAD-u, ali nije uspio prilagoditi seriju (trebala se zvati “This Time Next Year”), a glavna uloga pripala bi Harryju Morganu (pukovnik Potter iz serije M*A*S*H).
Usprkos interesu, originalna ekipa serije bila je neodlučna oko ponovnog okupljanja, uvjerena da bi taj potez ukaljao stečenu reputaciju serije. Iskreno, nakon sedam sezona i 18 specijala – ukupno 63 epizode – bilo je vrijeme da “Mućke” stanu, ali zaslužile su da ih se poštuje, divi im se i voli ih, a zaslužile su i ovu knjigu, pravi dragulj za istinske fanove.
Delboy i lančić preko majice 🤣 Delboy i kokteli 🤣🤣 Rodneyeve pobune 🤣🤣 Brzi 🤣 Poslovni poduhvati 🤣🤣🤣🤣 Čista 10!