Sjajna dubrovačka jazz-pjevačica Maja Grgić, opijajućeg glasa i iznimnih autorskih i instrumentalističkih vještina, ove će godine nastupiti na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije s pjesmom “I Still Live”. Gledajući spot ove pjesme odmah se primjećuje neobičan koktel razigranih prirodnih kolorita i komorne tematike, a Maja ju je otpjevala s lepezom emocija koje neće ostaviti ravnodušnim ni one koji isključivo uživaju u lakim notama.
Iz svijeta jazza zakoračili ste u svijet Dore, na prvi pogled djeluje nespojivo, no s pjesmom “I Still Live”, s kojom ćete nastupiti na Dori, niste snizili svoje glazbene kriterije. Koliko vjerujete da vaša pjesma, koja se oslanja na iznimnu vokaciju i koja zahtijeva pozornost, može postići uspjeha u konkurenciji s nepretencioznim glazbenim pjesmuljcima?
Jako mi je drago da sam ostala dosljedna i sebi i glazbenoj kvaliteti koju i sama zahtijevam kao konzument, iako moram priznati da u nekim trenucima to nije bilo nimalo jednostavno. U mojoj glavi, u nekom mojem idealnom svijetu, sve je moguće pa i spajanje nespojivoga. Glazba koja se danas rado sluša samo je pitanje trenda (pomodnosti), kao što je u nekom trenutku u prošlosti to bio i jazz. Istina je da se od onda štošta promijenilo pa tako i ljudska potreba da zagrebe malo dublje ispod površine. Površnost mi općenito najviše smeta. Što se tiče samog uspjeha pjesme, uspjeh je već postignut jer upravo sada, u ovom trenutku, vi i ja razgovaramo o njoj i vjerujem da ćemo ovim intervjuom zagolicati interes i nekim potencijalno novim slušateljima moje glazbe.
Zašto ste se odlučili ići na Doru, vidite li to kao izazov ili kao priliku da se pokažete širokoj hrvatskoj publici, a potom možda i europskoj?
Volim vjerovati da se sve u životu događa s nekim razlogom pa tako i moj nastup na Dori. Možda je baš sad došao taj trenutak u kojem ću imati priliku pokazati široj publici da ovdje postoje glazbenici koji razmišljaju i malo izvan okvira i nadam se da ću svojim ovogodišnjim nastupom na Dori potaknuti još “drukčijih” glazbenika da se i sami prijave.
U pjesmi koja bi se mogla prevesti kao “ja još živim” pjevate o smrti i životu, tim redoslijedom, nije baš uobičajeno na domaćoj glazbenoj sceni baviti se smrću na bilo koji način...
Na domaćoj glazbenoj sceni uobičajeno je samo ono što je zapisalo i amenovalo nekoliko ljudi koji su to tako i nametnuli prosječnom slušatelju. Na svjetskoj je sceni uobičajeno pisati i pjevati o apsolutno svemu i u tome je upravo i ljepota samog izražavanja. Sve ima svoju publiku. Ipak smo svi donekle različiti, pa zašto onda ne bismo i pisali o različitim temama?
Prošla je godina pokazala da je hrvatska jazz-scena ne samo žilava nego i vrlo kvalitetna i raznovrsna, kao da je iz pandemije izrasla s nekom novom energijom. Osjeti li se ta kvalitetna jazz-produkcija i na posjete na nastupima uživo, uopće na slušanost domaćeg jazza?
Naša glazbena jazz-scena uvijek je bila jaka, raznovrsna i zanimljiva. Nažalost, široj publici u sklopu medija jedino je dostupno čuti što radi Jazz orkestar HRT-a. Sve drugo je u sjeni, a puno je pitkije i razumljivije prosječnom slušatelju. Mišljenja sam da se općenito glazba sve manje sluša i doživljava na onaj umjetnički način, kako je to nekada bilo... Danas se koncentracija prosječnog slušatelja svodi na prvih 20 do 30 sekundi pjesme. Ako ga nisi pridobio i zabavio u prvih 20 sekundi, tvoja pjesma je dosadna i nepoželjna.
Je li se jednoj jazz-glazbenici u Hrvatskoj teško probiti do visokog statusa? Jazz, iako pripada elitnom glazbenom žanru, ne pripada mainstreamu u Hrvatskoj, vas mediji i portali ne prate kao pop-glazbenike.
Predanim radom i upornošću sve se može postići, ali put glazbenika koji nisu mainstream puno je teži i sporiji. Jedina ljepota tog puta je što kvalitetna glazba živi puno dulje od one trendovske. Kvalitetna je glazba bezvremenska i besmrtna. Mediji osluškuju potrebe prosječnog slušatelja i gledatelja i tako si povećavaju gledanost i popularnost. Samim time su kreatori uspjeha i sudbina glazbenika u Hrvatskoj.
Svirali ste u mnogim dijelovima svijeta, jedno ste vrijeme mjesecima nastupali i u Kini. Kakva su iskustva iz tih dalekih dijelova svijeta, kako su vas prihvatili? Sluša li se jazz u Kini na sličnim mjestima kao na zapadu?
Pravila ne postoje. Slušanje jazza i klasične glazbe stvar je i odraz kulture jednog naroda. Tijekom jednog od mojih nastupa u Njemačkoj prišla mi je gospođa iz publike i ispričala se uime “nekulturnog para” koji je sjedio za stolom do njezina. Rekla je da su tijekom mojeg pjevanja izmijenili dvije rečenice i da je to nedopustivo. U Kini je normalno da vam slušatelj iz publike priđe i snima selfije na pozornici tijekom vašeg nastupa što vas zna poprilično dekoncentrirati. Ali ako se posvetiš publici kao što to radiš i s glazbom koju u tom trenutku izvodiš na pozornici, uspješan nastup je zagarantiran.
Bi li vas eventualni uspjeh na Dori odvukao u pop-vode?
Odrastala sam uz pop-glazbu pa je ona ostavila snažan utjecaj na moje izražavanje. Jazz je došao u kasnijim godinama mojeg života. Mislim da sam kombinacija oba svijeta i da se u mojim pjesmama to i čuje. Vjerujem da ću takva i ostati.
