Samo nekoliko tjedana prije smrti 18. rujna 1970. Jimi Hendrix nastupio je na Havajima gdje je snimljen i film “Rainbow Bridge”, objavljen godinu dana poslije njegove smrti. No, glavno pitanje bilo je zašto su koncertni materijali, izuzev sramežljivih 17 minuta koncertnih snimaka, bili potpuno izbačeni iz bedastog filma o hipi-kulturi, dok se na istoimenom albumu “filmske glazbe” nije našao ni jedan takt odsviran na Havajima?
Kako god bilo, Hendrixova familija koja posjeduje autorska i izdavačka prava na njegovu ostavštinu ovih je dana izvukla na svjetlo dana jedan od posljednjih velikih aduta iz arhiva, izvornu snimku dva nastupa na Havajima koju je uredio tadašnji stalni suradnik, koproducent i Hendrixov tonski snimatelj Eddie Kramer.
Objavljena u zajedničkom paketu na dva CD-a i Blu-rayu “Live in Maui” (Sony Legacy/Menart) donosi sve sačuvane audio i filmske snimke Hendrixa s tadašnjih nastupa, potpuno ispuštene iz tadašnjeg filma koji je s Hendrixom imao malo veze. Priključen je i 90-minutni dokumentarac “Money, Madness. Music: Jimi Hendrix in Maui” koji se bavi pričom o tadašnjem filmu “Rainbow Bridge”, ali zato dodatni videomaterijali prikazuju Hendrixa i bend u 13 pjesama spojenih iz oba odsvirana seta. Doduše, ne radi se o sasvim autentičnom zapisu jer je zbog tehničkih problema sa snimkom Mitch Mitchell još 1971. nasnimio nove bubnjarske dionice na osam pjesama, ali majstorski “skidajući” sam sebe. Mitchellova briljantna svirka jedan je od vrhunaca koncerata i dostojan pandan Hendrixovoj gitari za koju se čini da su tri, a ne jedna.
Svatko normalan može se zapitati zašto su, čak i kad su riješili tehničke probleme, ti materijali ostali neiskorišteni, a kad poslušate i pogledate prošli tjedan objavljenu novu verziju izleta na Havaje, pitanje je još veće. Jer, dva popodnevna nastupa, snimljena po danjem svjetlu, pokazuju Hendrixa u jedinstvenom, pomalo “ekološkom” okruženju Mauija na travnatoj padini ispod vulkana, bez svjetla reflektora i u brzoj, riskantnoj vožnji s bubnjarom Mitchellom i basistom Billyjem Coxom.
Ispred ograničenog broja publike na travnatoj površini donekle podsjećaju na današnju distancu na rijetkim koncertima jer je izdvojena lokacija Havaja zapravo bila prilika samo onima koji su se tamo zatekli gledati Jimi Hendrix Experience, kako su se opet zvali nakon što su prethodno bili Band of Gypsys. A bili su i sjajno uhodana ekipa s kojom je Hendrix nakon mjesec dana otputovao na britanski otok Wight, gdje je sudjelovao na rock-festivalu Isle of Wight i potom preminuo u Londonu.
Spram tog odavno poznatog velikog koncerta pred festivalskom publikom, odlazak na Havaje bio je Hendrixov izlet u drukčije izdanje, na koje je pristao jer ga je zainteresirala priča o planiranom filmu, upropaštenom nakon njegove skore smrti. Na dva koncerta pod vedrim nebom – doslovno vedrim jer su filmski kolori nevjerojatno čista slika plavog neba iznad zelene livade – odsvirao je 19 pjesama, od kojih se samo jedna preklapala u dva popodnevna nastupa (“Hey Baby (New Rising Sun)”).
Još važnije, Hendrix je s Mitchellom i Coxom te 1970. imao snimljen dvostruki album drukčijeg usmjerenja, pa je na koncertima izvodio i nove, nepoznate pjesme, ali je više od dvadeset novih pjesama snimljenih u studiju iskasapljeno nakon njegove smrti i objavljivano parcijalno na brojnim posmrtnim albumima, a tek 1997. objavljene su zajedno na CD-u pod nazivom “First Rays of the New Rising Sun”. A i tada ih je nedostajalo još šest iz istog “ciklusa”, razasutih po drugim albumima.
Osim “Hey Baby (New Rising Sun)” Hendrix je na Havajima publici premijerno izveo još neobjavljene “In From The Storm”, “Dolly Dagger”, “Ezy Rider”, “Freedom” i “Straight Ahead”, dva autorska bluesa “Red House” i “Hear My Train A-Comin’”, te publici dobro poznate “Foxey Lady”, “Voodoo Child (Slight Return)” – čiji je video prvi objavljen kao najava s DVD-a – i drukčije verzije klasika “Fire”, “Purple Haze”, “Spanish Castle Magic” i “Stone Free”.
Hendrix je za života autorizirao samo četiri albuma s kojima je iz temelja izmijenio ne samo mogućnosti korištenja električne gitare već i započeo revoluciju novog zvuka rock-glazbe, da bismo tek kasnije dobili čitavu seriju posmrtnih albumskih izdanja koja su vrludala od besmislenih montaža i falsifikata do bolje pripremljenih kompilacija glazbe koju je snimio, ali nije stigao objaviti za života. Koncerti na Havajima zatekli su ga u ključno doba promjene sviračkog kursa, na neobičnoj lokaciji i samo je pitanje što bi sve napravio i kojim bi smjerom krenuo da te godine nije umro. Nastup na Havajima pokazuje ga u društvu Mitcha Mitchella i Billyja Coxa kako svira aktualan materijal, još nepoznat publici, i kao takav je važan dokument moguće nove faze rada do koje, nažalost, nikad nije stigao.
Najave
Zagrebački trojac Gatuzo predstavio je novi singl i videospot “Mozak”, najavu šestog albuma koji će se pojaviti tijekom 2021.
“Uzbuđeni smo zbog rada na novom albumu. Novi singl je direktan i govori o našim stavovima vezanim za ovo suludo vrijeme u kojem živimo, a glavno je pitanje pjesme što je to zlo? Videospot je radila Lara Končar i prezadovoljni smo rezultatom. Atmosfera spota naglašava poruku pjesme, što nam je i bio cilj. Snimali smo u JBdB studiju, u kojem snimamo i album, a napokon imamo priliku raditi album u samom studiju, tj. stvarati ga od nule tijekom snimanja. To je rezultiralo potpunom aranžmanskom slobodom i nismo komercijalno ograničeni trajanjem pjesama. Produkciju je radio Šiljo, kao i za prvi najavni singl “Što to govori o nama”. Spot je premijerno prikazan u emisiji PopRock.hr, a može se gledati i na YouTubeu”.
Gatuzo je od 2006. i EP-ja “Temelji” objavio pet studijskih albuma - “Noge/ruke/glave” (2007.), “!” (2009.), “Gdje idemo” (2013.), “Megalomania” (2014.) i “Van kontrole” (2019.). Osvojio je mnoge nagrade, među kojima se ističu Porin za najbolji alternativni rock-album, nagrada Status za najbolji mladi rock-sastav, te pet nominacija za Porin u raznim kategorijama. Poznat je u cijeloj regiji po energičnim nastupima, a surađivao je i s velikanima domaće glazbene scene Goranom Barom i Sašom Antićem iz TBF-a. Svoj neuobičajeni glazbeni stil i način sviranja nazivaju eksplozivni rock, koji krase sirovost, originalnost i podsvjesna ovisnost o bluesu. Uz Gatuzo, Šiljo je svirao i u kultnom sastavu Majke (2009.-2012.) te snimio album “Teške boje” (2011.) koji je proglašen albumom godine, a isto je tako i autor pjesme “Teške boje” koja je osvojila Porin (2012.) za hit godine i pjesmu godine.
Albumi
Nakon što je prošle godine objavljena prva kolekcija “Femme nouvelle” s domaćim ženskim imenima u kojoj su Ana Opalić, Aklea Neon, Maja Posavec, Mary May, Nina Romić, Natali Dizdar, Remi, SUN U, Sara Renar, Insolate i Željka Veverec, platforma je ovih dana dobila drugo izdanje. “Femme nouvelle Vol. 2” nastavlja promicanje ženskog kantautorstva koje kod nas buja kao da se inače ne nalazimo u situaciji koja je nedavno opet istaknuta i u istraživanju u kojem se spominje loš položaj žena, njihove manje plaće i dominacija muškaraca na svim razinama. No, ne i u glazbi.
“Femme nouvelle Vol. 2” s novim pjesmama spojio je devet imena – Nika Turković, Anja Papa, Ida Prester, Barbara Munjas, Billie Joan, Ivana Starčević, Nina Bajsić i Playground Hustle (Ivona Eterović i Magdalena Slović Megi). Začetnica projekta Lana Čulig iz Aquarius Recordsa u promotivnoj najavi objašnjava da je “ovo bila izazovna godina za sve, a posebno za glazbenike. Zato mi je drago de je “Femme nouvelle” dobio drugo izdanje i da unatoč svemu što nas je pogodilo projekt ide dalje. Posebnost drugog izdanja je što su se glazbenice prijavljivale konkretnim djelima, dok su na prvom izdanju prvo izabrana glazbena imena, a onda su one ustupale određene pjesme”.
Devet pjesama napisanih baš za ovaj album stilski je šaroliko, kao što su međusobno različite i uključene vokalistice. Naslovnu “Femme nouvelle” pjeva Anja Papa iz Pocket palme, a uz nju još su se četiri pjesme, u vremenu kad se sve manje konzumiraju albumi, pojavile kao singlovi; “Raj” Nike Turković, “Luda” Ide Prester, “Gone Back” Barbare Munjas i “Zvijezda” Ivane Starčević i projekta Rakete. Ne manje važno, estetizirane fotografije snimila je Vladimira Spindler i dala zajednički, elegantni crno-bijeli nazivnik cijelom projektu.
