Za neke je ona tek omiljena glumica iz TV sapunica, ali u kazališnim krugovima Ecija Ojdanić ima status žene zmaja. Dovoljno je reći da je u koronakrizi njezino Kazalište Moruzgva već odigralo novu monodramu “Vla Vla Vlajland cabaret”, autora Ivana Lea Leme, a sada je pred njima i premijera “Majstora” Ane Tonković Dolenčić, djela koje tematizira i koronavirus i zagrebački potres.
Razgovarale smo prije šest mjeseci, tada još u nadi da će cijela ova koronakriza proći s dolaskom ljeta. Jesmo li se naučili živjeti s njom? Plesati s virusom?
Nemamo izbora doli živjeti s koronom. Da, ja sam bila naivna nadajući se da će korona nestati s dolaskom ljeta. Ali, nažalost, nisam bila u pravu. Stoga, što nam drugo preostaje nego živjeti s njom. Moj recept je živjeti odgovorno, ne pratiti svu silu provjerenih i neprovjerenih vijesti i čuvati svaki gram smirenosti i optimizma. Jer, i ovo će proći, sigurno. Samo ne znamo kad.
Kako ste proveli sve ove dane – na prisilnom odmoru ili radno? Moruzgva je ipak ovog ljeta odradila neke predstave na otvorenom, gostovala po Jadranu?
Već u doba lockdowna, autor monodrame “Vla Vla Vlajland cabaret” Ivan Leo Lemo i ja započeli smo s online probama. Sjećam se, bio je 10. travanj. Nije bilo lako koncentrirati se na posao i probe u doba kad nam se svijet sigurnosti doslovno raspao pred očima. Ali i njemu i meni taj je posao bio svojevrsna terapija. Činilo se kao da sve grozne stvari događaju u isti mah: potpuna paraliza života, prestanak rada kazališta, škola, snimanja, Leminu zgradu ozbiljno je oštetio potres... I tako je priča o nastajanju te predstave priča o borbi protiv posljedica korone i potresa. I uspjeli smo. Već 10. srpnja imali smo vrlo uspješnu premijeru te monodrame a s uspjehom smo odigrali i desetak izvedbi na otvorenim ljetnim scenama. Zagrebačka premijera predstave zakazana je za 18. listopad u Kazalištu Vidra. U isto to vrijeme završavao se tekst predstave “Majstori”, na čiji su krajnji oblik itekako utjecali i potres i korona. Tako da nam je rad na novim predstavama itekako pomogao kao svojevrsna terapija.
Jeste li se zaželjeli publike?
S Moruzgvom smo uspjeli, nakon ukidanja lockdowna, odigrati 30-ak predstava na otvorenim scenama. Da mi je netko 1. svibnja rekao da ćemo toliko igrati ovog ljeta, pitala bih se na kojoj je drogi ta osoba. Ali evo, dogodilo se. Veliki je to kompliment našem radu i predstavama. Glumci su pristali na manje honorare, kazalište nije imalo dobiti, ali igrali smo. Zahvaljujući prošlim dobrim godinama, moći ćemo preživjeti neko vrijeme po tom sistemu. Nažalost, ne zadugo. Ali brojna publika i zadovoljni organizatori potvrda su koliko je publika, unatoč strahu od korone, željna kazališta. Sad nas čeka novi, posebno složen, izazov, igranje predstava u zatvorenim prostorima. Moram naglasiti da se sva kazališta strogo pridržavaju svih propisa koje nam nalaže stožer Civilne zaštite. Također, od dana kada se u našoj zemlji pojavila korona, nema nijednog zabilježenog slučaja zaraze u kazalištu. Možemo zaključiti da je korona jedan vrlo nekulturan virus.
Možete li uopće procijeniti koliko je Kazalište Moruzgva izgubilo zbog nametnutog mirovanja?
Ne želim zbrajati da mi se ne zavrti u glavi. Prihodi su pali 50%, a dobit je nikakva. No to je bila moja svjesna odluka: odreći se dobiti, nastaviti s radom, iznjedriti dvije nove praizvedbe koje se referiraju na aktualne teme, pružiti priliku umjetničkom osoblju da zaradi honorare, i razveseliti našu vjernu publiku.
Je li pomoć države kulturi trebala biti bolja i veća, jer nemoguće je oteti se dojmu da je doista sve stalo?
Što se pomoći države tiče, mogu reći da su to bile vatrogasne mjere. Ali sigurno je da će u mjesecima koji su pred nama morati biti sveobuhvatnije i učinkovitije. Pogotovo što se tiče pomoći samostalnim umjetnicima i subvencija za izvedbe, da se koliko-toliko smanje gubici zbog igranja pred gledalištem koje je umanjeno za četvrtinu. Nezavisna scena pokazala je koliko je s jedne strane krhka, ali s druge strane agilna i jaka. Upravo je nezavisna scena imala najviše predstava i izvedbi nakon lockdowna. Toplo se nadam da će Ministarstvo kulture to uvidjeti i honorirati trud i entuzijazam.
Vaša Moruzgva hrabro ide dalje. Pred nama je premijera nove predstave „Majstori“, po tekstu Ane Tonković Dolenčić. Kako se uopće proba i priprema predstava u kazalištu koje nema svoj prostor, i to u danima kada nam je svima ograničen socijalni kontakt?
Redatelj predstave Krešimir Dolenčić rekao je da je smo mi u svojevrsnoj umjetničkoj komuni/izolaciji. Prije probe svakodnevno mjerimo temperaturu, peremo ruke, pazimo da ne ostvarujemo nepotrebne kontakte. Bez obzira na “novo normalno”, beskrajno uživamo u radu. Ali i pazimo na sebe i na druge. Ako se jedan od nas razboli, zaustavljamo rad na predstavi na najmanje dva tjedna.
Sama Ana Tonković, autorica “Majstora”, rekla mi je da je zapravo promijenila cijelo djelo. Trebao je to biti tekst o peripetijama s majstorima, a onda se umjetnost srela sa stvarnošću – potresom i koronavirusom?
To su čari pisanja novog komada. Kako smo vrlo uspješno surađivali na predstavi “Brodolomke”, u kojoj je Ana Tonković Dolenčić odigrala presudnu ulogu kao spretna dramaturginja, ponudila sam joj novu suradnju. Njezina želja bila je da napiše tekst o preuređenju stana i svim zgodama i nezgodama koje idu uz to. Kako smo mi kazalište koje se bavi društveno aktualnim temama poput ženskog alkoholizma, posljedicama feminizma, trgovinom ljudima, problemima odbačenosti starijih ljudi, migrantima i sl., čak mi se na prvu i nije učinilo da će takvo djelo biti nastavak na našu tematsku odrednicu. Ali, kako vjerujem Aninu talentu, a i ne poznajem osobu koja nije imala ‘intenzivno’ iskustvo s majstorima, pomislila sam, zašto ne? Tako je Ana napravila detaljnu razradu karaktera, čvrst scenoslijed, i onda se dogodio 22. ožujak. Ana me nazvala jutro poslije i zaključile smo da je nemoguće raditi predstavu o adaptaciji stana, a zaobići tako istinski jak motiv poput tog tragičnog potresa. I tako Moruzgva 25. rujna, samo šest mjeseci nakon potresa, ima praizvedbu najaktualnijeg komada u Hrvatskoj.
Uz ZKM-ov „Monovid -19“, „Majstori“ će biti prva kazališna predstava o svemu što nas je u Zagrebu snašlo od ožujka naovamo. Kako je moguće da upravo „malene“ izvaninstitucionalne grupe umjetnika uspijevaju najbrže odgovoriti na izazove trenutka?
Ova predstava je ogledni primjer snage malih institucija poput Moruzgve. Surađujemo s talentiranim vrijednim ljudima koji su sposobni brzo reagirati na trenutak, koji se okupe oko projekta jer dijele sličan senzibilitet, sličnu strast prema poslu koji može biti samo poziv, a ne profesija. A tim Moruzgve izvještio se u svojim sposobnostima. Rezultat je komedija koju jedva čekamo podijeliti s publikom.
Predstavite nam ekipu „Majstora“.
Autorica teksta je Ana Tonković Dolenčić, redatelj Krešimir Dolenčić, kostimografkinja Martina Ptičar, autor glazbe Mario Mirković, dizajner svjetla Davor Horvat, a posebnu zahvalu dugujemo Lani Kos koja je otpjevala ariju iz “Traviate” za potrebe predstave.
Uz mene glume Petra Dugandžić/Jasna Palić Picukarić, Matija Šakoronja/Slavko Sobin, Hrvoje Barišić i Dražen Bratulić.
Premijera je prvo u Rijeci, a zatim u Zagrebu. Kako je došlo do toga?
Mi smo i inače pretežno putujuće kazalište. Smatram da je važno maknuti se iz metropole i dati značaj i drugim kulturnim centrima. Edvin Liverić pokazao je dobru volju da nas ugosti u Rijeci, a nama će dobro doći zagrijavanje pred riječkom i karlovačkom publikom kako bismo bili što spremniji za zagrebačku premijeru 27. rujna.
I za kraj, što vam se čini kada će ‘novo normalno’ biti iza nas, tek jedna od kazališnih tema, a ne cijeli naš život?
Nisam Nostradamus i zato mogu samo reći svoju želju koja glasi: što je prije moguće. Unaprijed se veselim zanosu koji će nas tada obuzeti. Kad imam težak dan, zamišljam taj osjećaj slobode i poleta i odmah se bolje osjećam. A svanut će i taj dan. Sigurno!
