Prošle srijede dvije su me televizijske kuće, HTV i RTL, zvale za komentar o značaju Elvisa Presleya na 40. godišnjicu njegove smrti.
Sve to govori koliko je priča o Presleyu i danas važna i medijski atraktivna. No, kako u kratki prilog u dnevnicima stane samo nekoliko rečenica, a ja sam izrecitirao par minuta teksta, red je da sve to završi u Večernjem s duljim obrazloženjem. Jer, ipak govorimo o kralju, a neke podudarnosti između današnje Amerike i tadašnjeg Elvisova početka sličnije su nego što smo se prije samo nekoliko godina mogli nadati.
Ni 40 godina nakon smrti Elvisa Presleya 16. kolovoza ne prestaje unisona planetarna žalost Zemljana za gubitkom „kralja rock and rolla“. Danas, u vremenu kad se Mick Jagger i Stonesi s navršene 74 godine pripremaju za još jednu europsku turneju postaje jasno koliko je zapravo rock-kultura postala trajna, ili industrija, koju je „stari“ Elvis 1977. napustio s tek navršene 42 godine, takoreći mladić u najboljim godinama.
Značaj Elvisa Presleya u popularizaciji rock’n’rolla nemoguće je precijeniti jer je rock-glazba procvat doživjela upravo na valu eksplozivnog proboja Presleya i društva. Industrija popularne glazbe izrasla iz pionirskih rock’n’roll-pothvata uvijek je bila sklona profitu, a ne treba zanemariti podatak da je tvrtka Sun Records za koju je snimao bila nezavisna. Ali će već nakon tri antologijska singla potkraj 1955. Sam Phillips „prodati“ Elvisa velikom RCA-u i uknjižiti do tada nezabilježenih 40.000 dolara, a tek će uslijediti trolist najvećih hitova „Heartbreak Hotel“, „Don’t Be Cruel“ i „Hound Dog“.
Način rada glazbenog biznisa ustanovljen je upravo tada, kao i navada holivudiziranja pop-zvijezda (Presley je prvi film „Love Me Tender“ snimio 1956.), a ni Live Aida ne bi bilo bez Elvisa. Prvi glazbeni satelitski prijenos uopće bio je koncert Presleya 1973. s Havaja. Tom ga je prilikom istodobno vidjelo milijardu gledatelja u više od četrdeset zemalja, iako (osim dva nastupa, u Kanadi 1957. i Parizu 1959.) nikada nije nastupio izvan SAD. Kasnije su dobrotvori i satelitski koncesionari ušli u isto kolo, a oba modela zaživjela su kao jedan, najprobitačniji.
Od početnih snimaka do kasnijeg RCA repertoara i šezdesetih godina kada je postao dio hollywoodske filmske svakodnevice, skloniji gospelu, countryju i soulu, Elvis je ostao sinonim rastuće medijske snage rock-glazbe. Dakako, branitelji ćudoređa kojima je i Elvisovo njihanje kukovima bilo znak „vražjih posla“, prognozirali su mu kratak vijek trajanja na valu pomodnosti nastale na tsunamiju zanimanja tinejdžera. A oni su nakon Drugog svjetskog rata tražili ispušni ventil za nagomilane emocije, koje su pak trebale kanal za odušak frustracijama i fascinacijama „crnim“ glazbenim žanrovima. Prve kritike Elvisovih nastupa bile su toliko pogromaške da bi se netko u sličnoj poziciji danas vjerojatno prestao baviti scenskim poslom. Nastanak rock’n’rolla imao je, dakako, prirodnih saveznika poput rastuće televizijske industrije sredinom pedesetih, a i korespondirao je s probojem industrije električnih instrumenata, „alata“ na kojemu se „delala“ nova glazba.
Presley je s neskrivenim užitkom rabio crnu glazbu „u svoje svrhe“, oslobođena seksualnost bila je najveća crvena krpa zapanjenoj javnosti uvjerenoj u demonsku pozadinu rocka i upravo je u tome bio ključ namjere Sama Phillipsa da učini rock’n’roll visokokomercijalnim proizvodom. Kao i pionirski televizijski impresario Ed Sullivan, Phillips je bio „daltonist“ po pitanju boje kože, ali je shvaćao da zbog duboke segregacije američko društvo neće prihvatiti crnog glazbenika na najmasovnijoj razini. Poput ključnog autora Chucka Berryja kojemu je nedavno posmrtno objavljen sjajan zadnji album, 60 godina nakon početka karijere.
Elvis je karijeru započeo nošen na valu podrške mlađe publike kojoj je bio svjetlo u tami tinejdžerskih soba i zajednički nazivnik skupnog, ozakonjenog javnog otpora prema „roditeljskoj kulturi“. Upravo su „diktatorska“ kultura odraslih i konzervativne vrijednosti sredinom pedesetih bile pogodne za nagli uspjeh rock and roll scene i filmskih ikona poput Jamesa Deana ili Marlona Branda. Supkulturni okus i buntovnost nove glazbe postavili su stvari u drukčiji omjer, a idilične slike odrastanja dobivale su s vremenom nešto tamnije obrise.
Nije čudno da je i kasniji hip-hop s tematskim preokupacijama i strašću za crnom glazbom zapravo novi odraz sličnih društvenih, rasnih ili obiteljskih odnosa kakvi su vladali i u vremenima Presleyeve prvobitne akumulacije glazbenog kapitala. A kako vidimo iz najnovijih događaja, u SAD-u ni danas rasno pitanje nije jednostavno, a kamoli zaboravljeno ili riješeno, kao i mnoga druga. Ako je potreban Donald Trump ili netko sličan da se pojavi današnji ekvivalent Elvisa Presleya, možda sve i nije tako sivo
