U četvrtak će se u zagrebačkom klubu Booksa održati (zasad) posljednje, četvrto izdanje pilot-tribine “Pitaj što te zanima – spisateljice u dijalogu” na kojoj će gostovati Espi Tomičić i Monika Herceg. Tribinu zanimljivog formata u kojem autorice različitih generacija jedna drugu imaju priliku zaista pitati što god ih zanima pokrenula je spisateljica Luiza Bouharaoua iz Hrvatskog društva pisaca, a od iduće godine njezin pilot-projekt trebao bi postati i redovni mjesečni program.
– Činilo mi se da dosta važno stvoriti neki tip umrežavanja i komunikacije među autoricama koje pripadaju različitim generacijama. Pritom ne govorim samo o generacijama po godinama, već o spisateljicama koje pripadaju različitim fazama u svom spisateljskom radu, jer taj tip komunikacije u osnovi ne postoji ili ga je vrlo malo. Sve to je bilo motivirano mojim osobnim iskustvom rada na prvoj knjizi i činjenici da sam za urednicu imala Olju Savičević Ivančević. Imala sam tu sreću da sam sve što me zanimalo, od stvari koje se ne tiču direktno rada na tekstu i uredničkog posla, već i nekakvog opstanka na sceni pa i čak nekih financijskih pitanja, mogla pitati Olju – pojašnjava nam Luiza Bouharaoua.
A mladim autoricama i autorima te svima koji počinju raditi i pokušavaju se probiti na području kulture i umjetnosti ekonomska pitanja posebice su važna. Kako i koliko se treba vrednovati takav rad, rasprava je koja na našoj sceni traje već neko vrijeme, a tek nedavno objavljen je, primjerice, i prvi strukovni cjenik dramaturgije i izvedbenog pisanja. Čini se, dodaje Bouharaoua, kao da su takve teme još obavijene velom tajne, a prevladava sram i stav da je o novcu neprilično razgovarati.
– To je jedan vrlo zgodan kapitalistički trik kojem smo naučeni, a zbog kojeg nam je neugodno i nelagodno pričati o novcu i o tome koliko je novca u redu tražiti da se honorira tvoj rad. Od tog tipa srama i takve nekomunikacije svakako nikada ne profitira onaj koji radi, već, naravno, onaj koji se nalazi u poziciji poslodavca – smatra.
Upravo zbog takvih i sličnih pitanja o kojima se ne govori, a itekako bi trebalo, tribina “Pitaj što te zanima: Spisateljice u dijalogu” ima vrlo specifičan koncept. U prvom dijelu tako se odvija razgovor o određenoj temi, često o zajedničkoj umjetničkoj preokupaciji odabranih dviju spisateljica, a koji moderira Bouharaoua. U drugom pak dijelu autorice imaju potpunu slobodu jedna drugu pitati što god ih zanima. I transkripti tih razgovora, u obliku malih, unakrsnih intervjua, bit će postavljeni na web-stranicu Bookse, kako bi i te informacije postale javno dostupne i pristupačne. A do sada na tribinama su sudjelovale Olja Savičević Ivančević i Marija Skočibušić, Korana Serdarević i Marina Gudelj, Ivana Bodrožić i Mirta Maslać. Zanimljivo je bilo i to, kaže nam Bouharaoua, što se te autorice međusobno, do trenutka tribine, uopće nisu poznavale.
– Druga motivacija iza ovog projekta, koja mi je bila dosta važna, bila je činjenica da je vrlo očito i jasno da debitanti, mlade autorice i autori, uglavnom čitaju svoje starije kolege. Međutim, nisam sigurna događa li se i u kojoj mjeri taj proces u obrnutom smjeru. O tome nisam puno razmišljala sve dok na promociji moje knjige Olja nije pokrenula tu temu, govoreći o nagradama Prozak i Na vrh jezika u kontekstu toga zašto je njoj kao autorici važno čitati mlade autore. Postoji čitav niz elemenata koji su korisni kada čitaš druge perspektive, druga iskustva i informiraš se o tuđem radu te je to za mene jednostavno proces koji te generalno, kao autora, obogaćuje. Međutim, etablirani pisci su tu u istom položaju kao i drugo čitateljstvo, čitaju ono što im je dostupno i, važnije, ono što im je vidljivo, a to uglavnom nisu mladi pisci. Tako da su često samo oni direktno uključeni u neki tip projekata koji daju priliku mladim autorima i autoricama ti koji nekako uspiju uopće voditi računa o toj sceni – tvrdi Bouharaoua.
Na posljednjoj ovogodišnjoj tribini gostovat će dramatičar Espi Tomičić i pjesnikinja Monika Herceg, a budući da su oni generacijski još toliko blizu da im se jednom i drugom kalemi taj epitet “mladih” autora, zanimalo nas je kako ih je Bouharaoua povezala.
– Upravo to je jedna od tema kojom ćemo se baviti na toj tribini. Monika jest po svojim godinama mlada, no pitanje je uopće što znači to “mlado” i zašto moramo odvajati mladog autora i autoricu od običnog. S druge strane, Monika je jako puno toga napravila u poeziji i iza sebe ima ozbiljan broj knjiga. Tu je zatim Espi koji je isto tako mlad, još student, a već je jako puno toga napravio na području drame. No nedavno je Espi počeo pisati i kratke priče, a Monika drame. I tu se događa taj zanimljivi moment da, kad autor prelazi u neki drugi žanr, opet se nalazi na početku. Kao da si odjednom opet mlad – govori.
A koliko je tu opće važan taj “ženski” prefiks i zar nije paradoksalno da još uvijek moramo isticati spisateljice i žensko pismo kao da su njihovi radovi neka druga vrsta književnosti?
Već neko dulje vrijeme imamo tu situaciju da imamo zaista jako puno autorica, ističe Bouharaoua. Ako se samo zadržimo na nagradama za mlade Prozak i Na vrh jezika, vidjet ćemo da njih uglavnom dobivaju samo žene. A ponovno, iako je na sceni sve više žena koje izvrsno pišu, i dalje se u finalima “velikih” nagrada nalaze gotovo isključivo muškarci!
– Zato se još uvijek nalazimo u tom trenutku u vremenu da odgovaramo na pitanja što je to žensko pismo i koje su to ženske teme. Stoga mislim da je ovaj tip promocije i otvaranja dijaloga važan i da će biti koristan dok sam sebe ne učini nepotrebnim. Dok ne prestanemo govoriti o ženskom pismu, koje je zapravo kritičko-teorijski pojam, i koristiti ga kao neki epitet koji stavljamo ispred književnosti koje pišu žene da bismo je razlikovali od korpusa “velike” književnosti s velikim početnim slovom. To je na neki način postalo pejorativ – imamo književnost i imamo žensko pismo. Na svom popisu sudionika koje bih htjela ugostiti na tribini imam i još nekoliko muških autora. Ali sasvim mi je u redu ugostiti i njih na tribini pod nazivom “spisateljice” jer, ako već stoljećima pod muškom imenicom “pisca” okupljamo sve, onda možemo i pod imenicom “spisateljice” okupljati i muškarce i transrodne i nebinarne osobe – zaključuje.
