Je li u hrvatskoj politici, kulturi, javnosti moguće “ozakoniti” poštovanje činjenica koje bi bilo polazište za dijalog, za izricanje različitih, pa i posve oprečnih stajališta? Mislim da nije. Zašto? Zato što su neke ideološke i političke skupine svoju moć u socijalizmu zadobile na krivotvorenju činjenica, koje su prenijele i u demokraciju, i na svoje potomke – djecu komunizma.
Neostvareni političari
Premda mu je to česta tema, u knjizi “Korifeji lažnih istina” (izdavač AGM, Zagreb) Milan Jajčinović piše i o drugim lažima i krivotvorenjima, lijevima i desnima, hrvatskima i svjetskima, najbolje oslikanim u metaforama, inverzijama i paradoksima Georgea Orwella, pogotovu u obratima – “Sloboda je ropstvo”, “Rat je mir”, “Istina je laž”.
Ali kad Orwella primjenjuje na Josipa Broza, Stipu Mesića, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, Vesnu Pusić, na lažne antifašiste, na estradne zvijezde, kulturološke teme, na televizijsku zabavu inspiriranu totalitarizmom (“Big Brother”, “Farma”), Jajčinović ne piše suhe političke komentare nego kratke proze, male zaokružene cjeline koje se čitaju kao beletrističko štivo.
Osim talentom, Bog ga je obdario mirnoćom, staloženošću, sabranošću, pa ga ne ponese pamfletistička žestina, krilatost stila ili ideološka isključivost.
A opet, tekstovi mu nisu bez strasti, dapače. Novinski kolumnisti dijele se na one koji od vas traže da im se pokoravate i na one koji pišu zato da ih čitate, a među njima je i Jajčinović. Prvi su zapravo neostvareni političari čiji su tekstovi diskusije, svađe, optužbe, egzekucije, bitka za vlast, a drugi su, bili lijevi ili desni, autori, pisci, kojima su vlast i politika izazov kao tema, a ne kao mogući cilj.
Očišćeni, dakle, od osobne obuzetosti nekom političkom opcijom, ambicijom, suđenjem i presuđivanjem, Jajčinovićevi tekstovi hrvatsku političku i društvenu stvarnost ne siluju nego opisuju. S iznimnom obrazovanošću i obaviještenošću autor pojave i osobe smješta u odgovarajuće kontekste.
Ne znam je li itko tako uvjerljivo opisao bivše anacionalne komuniste kojima je nadnacionalno ostalo trajna mentalna odrednica, pa su u zamjenu za Jugoslaviju, koja im je nestala, našli Europsku uniju. Ili traženje spasa u drugima, izvan Hrvatske, poslije Tuđmanove smrti. Ili licemjerje u kojem i u europskoj eliti istina može biti stvar dogovora, a laž pravo na vlastito mišljenje. Ili Josipovićevo davanje legitimiteta Dodiku i Republici Srpskoj posjetom Banjoj Luci, barbarogenija u Vukovaru, ponižavanje Jadranke Kosor pred Obamom, nepodnošenje Krleže koji je za lijeve prevelik Hrvat, a za desne prevelik ljevičar, Mesićevo australsko otvaranje usta, isticanje jednih i zaborav drugih žrtava, marginaliziranje Hrvata u BiH i niz drugih tema. Kad se pročita ova knjiga, dobije se prilično cjelovita slika o političkoj Hrvatskoj, o tome kako su se u njoj pomiješali komunističko i demokratsko, ratni heroizam i najezda turbofolka i narodnjaka, desničarska retorika i ljevičarska praksa u istoj politici, temelji na kojima je Hrvatska nastala i nijekanje tih temelja.
Izvrnuta stvarnost
Zahvaljujući korifejima lažnih istina Hrvatska je u nesporazumu sa samom sobom. U njoj doista vrijede Orwellovi obrati “Sloboda je ropstvo”, “Rat je mir”, “Istina je laž”. Stoga je autor kakav je Jajčinović, koji te obrate prepoznaje i opisuje, dragocjen, jer izvrnutu stvarnost postavlja u uspravan položaj, koliko god je hrvatski orvelijanski likovi u tom izvrnutom obliku nastojali čvrsto zadržati. Zato uzmite ovu knjigu i pročitajte je, nije velika, tek nešto više od sto stranica maloga formata, taman da je brzo pročitate prije nego što vam kradljivci istine o kojoj ona piše uspiju pobjeći.
Kikaš reklamira Jajčinovićevu knjigu. Kontraproduktivno? To bi za čitalačku publiku moglo značiti da knjigu ne teba uzimati u ruke. Pročitat ću je ne zbog Kikaša nego zbog Jajčinovića.