Dok je zagrebački asfalt još bio vruć, a sunce se polagano spuštalo, u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra okupljeni su iščekivali dolazak performera koji je organizirao vlastiti prosvjed - “Protiv sebe samog”. Ovogodišnja tema “Politički art - nacionalizam i umjetnost, kroatizacija kulture” bila je nit vodilja semero umjetnika koji su, kao glavni kritičari društva, svoje komentare kroz djela, performanse i instalacije podijelili s publikom.
Nesposoban, neodgovoran i nekulturan, kako sam sebe naziva, te s megafonom u ruci ušao je u dvorište Zagrebačkog plesnog kulturnog centra. Njegovo je ime Karlo Štefanek, a nakon prosvjeda kroz Ilicu, u dvorištu se jasno i glasno čula snimka prepuna rečenica koje započinju riječima “Karlo Štefanek nije…”, a završavaju riječima poput pravi umjetnik ili pravi Hrvat.
- Ovaj performans je dio moje autoportret serije koja je počela 2022. godine u Amsterdamu, a konkretno vlastiti prosvjed imam već neko vrijeme u planu. Cijela se moja umjetnička praksa zapravo plovi prostorom između vlastite percepcije i tuđih doživljaja, a u svemu tome spoznajom drugih ja spoznajem sebe i obrnuto - rekao je Štefanek.
S druge strane, Lara Mandli izvela je performans bez riječi. Njezino polijevanje bojama hrvatske zastave, ostavlja popriličan utisak, na trenutke i neugodan, zbog pjesama te govora i izjava političara koje stvaraju dramatičnu atmosferu, ali i njezinih ekspresija lica dok čisti zastavu vlastite države. Ovaj performans, "Imamo Hrvatsku!: crven, bijeli drugi", obuhvaća teme mizoginije, homofobije i nacionalizma, a nastavak je to performansa kojega je 2022. izvela u Zadru te se bavio odlaskom iz države, a otkrila nam je i kako je tražila izjave političara koje daju intenzitet njenom performansu.
- Nakon sati i sati preslušavanja, odlučila sam se za one izjave i govore koji najviše odgovaraju temama kojima sam se odlučila baviti, a to su mizoginija, homofobija i nacionalizam. Ovaj se performans, za razliku od onoga u Zadru, bavi se temom “ustani i ostani”, točnije postavlja pitanje “Kako ostati u ovoj državi?” - kaže Mandli.
"Hrvatska politička misao" naziv je vizualne intervencije koja se kroz cijelu Noć performansa prikazivala u dvorištu, a naziv je u najdoslovnijem smislu i opis intervencije. Kroz najupečatljivije i besramne izjave hrvatskih političara Bruno Isaković ukazuje na činjenicu da kao društvo zaslužujemo bolji javni diskurs te političku inteligenciju, a i podvlačenje crte minimuma političke građanske pristojnosti te odgovornosti u javnom životu.
U crnoj sobi, na pijedestalu prekrivenom crvenom plahtom, nalazi se crna boca plina s masno odštampanom riječju "HISTORY", a instalacija je to Emila Matešića pod nazivom "Zapaljiva povijest". Zvuci ispuštanja plina zbog otvorenog ventila preplavili su prostoriju, a plinska boca prikazuje se kao sredstvo utjecaja na političke i društvene promjene. Aluzija je to na braniteljski prosvjed u Savskoj 66 kada su plinske boce postale element pokušaja političkog prevrata te nešto što može nanijeti štetu svima.
U drugoj polovici crne sobe na stolu se nalazio tanjur pun srdela, krumpira i blitve, a Angela Stipić sa suzama u očima gledala je u perilicu za pranje rublja koja pročišćava društvene i političke toponime. Papire s pojmovima "ljubav", "dom" i "domovina" isprala je u već spomenutoj perilici, a završetak samog performansa "Pranje", u kojemu umjetnica pokreće pitanje ostanka u Hrvatskoj, označio je njezin izlazak iz dvorane nakon što je papire objesila poput rublja.
Vani su pak bili obješeni radovi Lucije Žuti čiji su glavni motivi bili hrvatski grb te šahovnica - prepoznati simboli Hrvatske. Grb s varijacijama, mogli bi ga nazvati u ovome slučaju, jer svaki od radova vizualnim sadržajem predstavlja neku društvenu skupinu, od ustaša, jugonostalgičara, pa do homoseksualaca, a sve ih povezuje naziv izložbe - "Volim Hrvatsku".
Svoju ljubav doktoru Franji Tuđmanu izjavio je pak Siniša Labrović koji je nakon uživljenog milovanja i ljubljenja biste prvog predsjednika Republike Hrvatske ipak ostao razočaran jer na njegovo pitanje "Je l' ti mene voliš?", Tuđman nije odgovorio. Performans "Tvoje hladno srce, moje vrele usne" publika je gledala bez daha, a i s pravom, jer za vrijeme Labrovićeve izvedbe nije postojao nitko drugi doli on i Tuđman. Kako to čini te nešto o pripremi performansa rekao je Siniša Labrović.
- Performans je slobodna forma koja omogućava improvizaciju, što možda u ovome slučaju ide u moju korist. Ja nisam glumac i djelovalo bi jako umjetno da naučim tekst napamet, a smatram i da nisam sposoban za takvu vrstu izvedbe. Svakako, smislio sam nekoliko osnovnih, sižejnih natuknica, razvoj radnje i nešto što bi se između nas dvojice moglo događati, ali to je ulaz i izlaz izvedbe, dok je sve ovo između improvizacija. Što se tiče posebnog svijeta za vrijeme performansa, on je dijelom posljedica strepnje, pa kad se prekorači preko te izvedbene strepnje i preko straha od publike, ostaje eventualno samo performans. Nekad je moja trema bila puno veća i žešća, ali s godinama se to mijenja, a također, povjerovao sam sam sebi da sam performer, pa sada to biva lakše. Vrlo često se i nakon izvedbe ne sjećam što sam pričao ni s kim sam pričao od prevelike navale adrenalina te visoke koncentracije na stvar koja se upravo dogodila - objasnio je Labrović.
Evo mamca za desnicu i DP. Ajmo desničari da čujemo komentare i prijedloge - kako suzbiti ovakve subverzivne umjetničke prakse...