Ravnatelj uglednog beogradskog Ateljea 212 Kokan Mladenović novu je sezonu posvetio Jugoslaviji i njezinom kulturnom prostoru. Središnje mjesto pripalo je Miroslavu Krleži i drami “Gospoda Glembajevi” čija se premijera očekuje u siječnju. Mladenović je ovih dana u Budimpešti režirao Aristofanovu “Pravdu”.
Zašto “Gospodu Glembajeve” nazivate najboljom dramom napisanom u Jugoslaviji?
– Krleža je jedan od najznačajnijih autora koji su stvarali u Jugoslaviji i njegovo djelo se, počevši od angažmana na književnoj i političkoj ljevici, pa sve do osnivanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i rada na Enciklopediji Jugoslavije, može promatrati kroz prizmu ideje jugoslavenstva, njezine uspone i padove. Također, činjenica je da Krležin glembajevski ciklus nastaje desetljeće nakon formiranja južnoslavenske zajednice naroda i jedan je od stupova dramskog stvaralaštva u Jugoslaviji.
Obrnuta evolucija
Izvodite li Krležu samo zbog 30. godišnjice njegove smrti ili ima još razloga?
– Pogledate li primitivizam naših političkih elita, samoproklamirane intelektualce, tu ružnu stvarnost u kojoj živimo prepunu tabloidnih veličina i raznolikih moralnih nakaza, uvidjet ćete koliko čitavom prostoru bivše Jugoslavije nedostaje intelektualna i literarna gromada poput Miroslava Krleže. Kao da smo posljednjih desetljeća, mimo logike i zdravog razuma, išli u nekom obrnutom smjeru evolucije. “Misao koja ne zna da misli zavlada svijetom”, rekao bi Miljković, i u takvim je okolnostima više nego jasno zašto Atelje 212, izvan bilo kakve obljetničke euforije, iznova radi Krležina djela.
Najavili ste jaku glumačku podjelu u kojoj je i filmska zvijezda Miki Manojlović, Anica Dobra, Nikola Risanovski. Hoće li se redatelj Jagoš Marković izboriti s tako jakim glumcima?
– Jagoš Marković je jedna od perjanica jugoslavenskog teatarskog prostora. Njegove režije nose specifičnu poetiku i uzbuđenje. Prisjetimo se samo Držićeva “Skupa” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ili sjajne Stullijeve “Kate Kapuralice” koja se, u obnovljenoj verziji, igra u Somborskom pozorištu i Ateljeu 212. Naš teatar je dom glumaca kakvi su bili Zoran Radmilović, Slobodan Aligrudić, Cica Perović, Bata Stojković ili još uvijek jesu Petar Kralj, Svetlana Bojković, Dragan Nikolić, Jelisaveta Seka Sabljić, Branimir Brstina i mnogi drugi koji čine da ime Ateljea 212 bude prepoznatljivo prije svega po iznimnim glumačkim kreacijama. Atelje je kazalište vrhunskih glumaca koji, logično, provociraju najuspješnije redatelje iz Srbije i regije na vrhunske umjetničke rezultate.
Koliko su “Glembajevi” aktualni u današnjoj Srbiji?
– “Glembajevi” su iznimno aktualni, kako u Srbiji tako i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. U burnim ratnim godinama raspada zemlje, vještinom, političkim vezama, često i mafijaškim sredstvima, oformilo se jedno novo građanstvo, beskrupulozno u svom bogatstvu i trulo u svojoj nezgrapnosti stjecanja tako velikog imetka u tako kratkom razdoblju. Bogaćenje je, vjerujem, ozbiljan proces za koji je najčešće potrebno više generacija kontinuiranog rada. Naši su bogataši, iskoristivši pogodnost situacije, išli prečicom povijesti i za kratko vrijeme postali neizmjerno silni i bogati u razmjerima koji daleko nadilaze okvire naših malih uobraženih država. Upravo je to minulo vrijeme učinilo da “Glembajevi” danas i ovdje postanu naši suvremenici. Možda im je to i najviše nedostajalo u inscenacijama u doba komunizma – građanska ili, ako hoćete, malograđanska elita.
Nisam jugonostalgičar
U najavi sezone ideju Jugoslavije nazivate veličanstvenom i svojim programom propitujete neki budući jedinstveni kulturni prostor Jugoslavije. Imate li političke ili kulturne ciljeve?
– Ja sam Jugoslaven. Ne dopuštam da me se smatra jugonostalgičarem jer bi to istoga trena značilo da priznajem da SFR Jugoslavija, zemlja u kojoj sam rođen, više ne postoji. Ideja Jugoslavije i jugoslavenstva je stotinama godina starija od Kraljevine SHS, njezina prvog otjelotvorenja, i siguran sam da i danas živi u stotinama tisuća onih koji su prostor bivše Jugoslavije doživljavali kao jedan. Mi možemo iz političkih ili drugih nerazumnih razloga nazivati naš zajednički jezik hrvatskim, srpskim, bošnjačkim, pa čak i crnogorskim ili nekim drugim budalastim nazivom, ali je činjenica da se radi o narodima koji su neraskidivo povijesno povezani, koje vezuju zajednički prostor i povijest i koji govore jednim jezikom, razumljivim milijunima ljudi na ovim prostorima.
Koje još drame imate u programu ove sezone?
– Izvjesno je da će na sceni Ateljea 212 tijekom sezone pod nazivom „nEXt YU“, biti izvedeni komadi “Otac na službenom putu” i “Prvi put s ocem na izbore” Abdulaha Sidrana, “Zaštićena zona” Damira Šodana, “Matica” Gorana Petrovića, kao i još nekoliko tekstova kojima je zajedno cilj ukazati na ogromno blago našeg zajedničkog kulturnog naslijeđa, kao i na dragocjene raznolikosti koje su nekad spajale prostore na kojima živimo.
srbi se moraju najprije dogovorit s bugarima oko jugoslavenskih pitanja. to uopće nije šala, nego ključ i temelj svakog jugoslaveniranja. beograd je samo jedna karika u jugoslavenskom lancu. bugari su izvor političke ravnoteže na slavenskom jugu. ostalo je sve srpsko preseravanje i farbanje hrvatskih dudeka.