Prema istraživanju koje je proveo producent Ivan Maloča, direktor tvrtke Interfilm koja je proizvela oba najnaovija hrvatska filmska hita (“Sonja i bik”, “Svećenikova djeca”), domaća publika još uvijek sinonimom domaćeg filma smatra one s temom Domovinskog rata. Neobično, takvih filmova nismo imali već godinama, ali takav stav pokazuje koliko su traume od filmova iz 1990-ih ostale duboko ukorijenjene.
Nije, dakako, problem tematika Domovinskog rata, nego način na koji su te teme 1990-ih godina bile tretirane. Dodatni je problem što ostali filmovi, s posve drukčijim temama iz toga vremena nisu bili puno bolji, ili su to bili jako rijetko, pa se u očima domaćeg gledatelja to sve povezalo u veliki nezanimljivi hrvatski film koji vodi malo ili nikako računa o gledatelju i njegovim potrebama.
Iako se takvom stavu publike ne može puno zamjeriti, on je ipak i neobičan. Naime, čudno je da prvi sinonim za domaći film nije komedija, jer su upravo tom žanru Hrvati, još od Brešanova megahita “Kako je počeo rat na mom otoku” (1997.)ostali kontinuirano najvjerniji. Komedije “Tri muškarca Melite Žganjer” (1999.), “Maršal” (2000.), “Oprosti za kung fu” (2004.) i druge sve su bili redom jako dobro, pa i vrhunski gledani filmovi, a istodobno je publika više nego dobro honorirala isti žanrovski format i u televizijskom obliku. Serija “Odori se, zaslužio si” ulazi u sedmu godinu prikazivanja, a “Stipe u gostima” u petu.
Je li realno očekivati da se s najnovijim izvrsnim rezultatima “Sonje i bika” i “Svećenikove djece” ta percepcija hrvatskog filma kao nečeg statičnog i nezanimljivog može napokon promijeniti? Vjerojatno nije. Predrasude se teško mijenjaju, a dok se hrvatski film ne nametne domaćoj publici kao relevantan i zanimljiv kroz druge žanrove, oporavak u tom smislu neće biti moguć. Treba imati na umu da je hrvatska kinematografija tzv. autorska kinematografija, a u takvima su komedije više izuzetak nego pravilo na koje je moguće oslanjati se. Realno je vjerovati da bi HAVC i producenti mogli ubuduće više voditi računa o tome da komedijama (i dječjim filmovima) daju vjetra u leđa, ali pravu promjenu negativnog stava publike prema domaćem filmu može donijeti tek kontinuitet kampanja kakve su imala posljednja dva hita.
Bilo bi zaista ljepo da uhvatimo korak sa srpskom filmskom komedijom. Veličina se neke nacije (a i mi Hrvati smo nacija makar ne baš nešto značajna), može ocjeniti i kroz njezinu snaga da se smije sama sebi. A mi imamo materijala za izrugivanje samima sebi i više nego mnogo!