Pjesnik i novinar Marko Tomaš koji živi na relaciji Mostar – Zagreb – Ljubljana – Beograd ovih je dana predstavio svoj prvi roman “Nemoj me buditi”. Usprkos koronakrizi, gostovao je prvo na Mediteranskom festivalu knjige, a potom i na riječkom Vrisku.
Vaš roman govori o izdajama i nevjerama, međuljudskim odnosima, ali i mnogo širim problemima našeg društva?
Najviše me interesiralo stanje pojedinca u društvu izjedenom korupcijom, kojim vladaju osjećaji dezorijentiranosti i samoće. Shvatio sam da priču želim u potpunosti posvetiti tome kako se osjeća pojedinac u takvom okruženju, kakvi se procesi odvijaju u njemu. Zapazio sam, naime, da zapadnim svijetom već dugo vremena vlada pandemija tjeskobe i rubnih depresivnih stanja. Samoća je okrutna stvar. Civiliziran čovjek dođe u dodir sa životinjom u sebi i prepadne je se, jednostavno je ne može prihvatiti, nije opremljen da se nosi s njom i tu počinje spirala unutarnjeg propadanja. Mi smo u velikoj mjeri i sami krivi za osjećaj samoće koji nas preplavljuje jer smo napravili određene životne izbore i vlastiti interes stavili ispred svakog odnosa s nekim drugim. To je u velikoj mjeri dovelo do raspada društva koji je najavila predsjednica zla Maggie Thatcher. Pobrkali smo prioritete i danas plaćamo cijenu za to.
Kakvi su likovi, što je bila inicijalna kapisla za roman?
Sve je počelo jednom pričom koja se dugo vukla crnom kronikom u Sloveniji. Ali ta priča je bila toliko nevjerojatna da u fikciji ne bi mogla funkcionirati. Zato sam je i odstranio i ostavio tek njezine naznake negdje na rubu. Ona je uvod u propadanje glavnog lika, novinara kojeg je protagonistica afere kontaktirala ne bi li u medijima iznijela svoju stranu priče. Koristio sam se stilskim sredstvima noir literature pa je glavni lik, slično detektivima iz tog žanra, osamljenik koji dane natapa alkoholom i sada ga opsesija tom pričom odvodi u potpunu izgubljenost i duševno rastrojstvo.
Primarno ste pjesnik. Što vas je nagnalo da opet “uđete” u prozu, je li je lakše pisati?
Pa htio sam odmoriti od svoje poezije, a vjerujem i njoj je trebao odmor od mene. Htio sam time kupiti vrijeme kako bih ponovno promislio svoj pristup poeziji i možda našao načina odvesti je u neku novu fazu.
Pripadate generaciji koja je početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj bila u najosjetljivijim pubertetskim godinama. Mnogi vaši vršnjaci na neki su se način pogubili, vi pišete. Je li to vaš ventil?
Mislim da moja generacija nije formatirana za život u svijetu u koji je ispljunuta. Tada se dogodio i moj prvi veliki sukob sa svijetom odraslih, da tako kažem. Odjednom su mi počeli govoriti da sve što je važilo do jučer od danas više ne važi. Kada sam shvatio da svijet tako funkcionira, razočarao sam se, ali i prezreo ljude, prvi put se suočio s licemjerjem koje vlada svijetom. Odlučio sam, pod bilo koju cijenu, pokušati živjeti slobodno, posvećen nekim stvarima i vrijednostima za koje smatram da su bitne u bilo kojem vremenu i sustavu da živimo. Znao sam zbog zaljubljenosti ostaviti unosan posao i preseliti u drugi grad gdje sam živio prilično oskudno pa katkad i siromašno. Prilično se djetinjasto ponašam, neki bi rekli i neodgovorno, ali ja sam jednostavno drukčije posložio prioritete. Pisanje je jedini zanat koji može podnijeti takvo ponašanje.
Može li se isključivo od pisanja pristojno živjeti?
Ako mislite isključivo na pisanje knjiga, ne. Ali, ako pišete i nekakve eseje, kolumne, onda se već da sastaviti kraj s krajem pa i pristojno živjeti. Ja ne mistificiram pisanje, tretiram ga kao zanat. Radio sam biografiju Ivice Osima za nakladnika IK Vrijeme iz Zenice. Knjigu smo uspjeli prodati još u Srbiju i Japan. Od tada surađujem i kao urednik njihove poetske edicije, a dogovorili smo i monografiju koja će biti posvećena gradu koji mi je možda i najveća opsesija u životu. Dakako, govorim o Mostaru.
Rođeni ste u Ljubljani, podrijetlom ste iz Mostara. Kažu da ste pjesnik i novinar regije. Što to uopće znači?
Iskreno, pojma nemam. Krećem se u granicama u kojima razumiju moj jezik. Mislim da je svakom piscu to sudbina, ako sebi uopće dopustim tako se nazvati. Ja umjetničarim i novinarim, igram se, ponekad rugam književnosti, a i samom sebi ponajviše. Lijepo je kad u životu dođeš u fazu kad si se pomirio s tim kolika si budala.
Kakvu Jugoslaviju pamtite?
Moje se djetinjstvo odvijalo na željeznici, između Ljubljane, Maribora i Ptuja, Mostara, Sombora i Subotice. Puno sam puta vidio Vinkovce iz vlaka jer je tu bilo glavno čvorište. Osim toga, mitsko mjesto mog djetinjstva je jedna šljunčana plaža pored Neretve. I dan-danas meni ljeto nije ljeto ako barem jednom nisam sišao na Pijesak ispod Carinskog mosta. Tamo još sretnem ljude koje poznajem cijeli život. Moji su ljudi moja zemlja. A puno je njih nestalo u raspadu Jugoslavije pa bez njih nema ni potrebe više osvrtati se na sve to izuzev kao na jedan dio života.
Često upućujete otvorenu društvenu kritiku. Je li to zbog čuvene “Ako se nećeš baviti politikom, ona će se baviti tobom”?
Uglavnom kritiziram licemjerje. A ono nije samo dio politike već i svakodnevice takozvanih malih ljudi. Društveni kontekst tek je preslik naših intimnih odnosa. A, kako rekoh, to mi se sve zgadilo još jako davno pa mi i danas diže želudac činjenica da ljudi nikako da shvate da su u lošoj poziciji upravo zbog toga što su zaboravili biti otvoreni i iskreni jedni prema drugima.
U jednom intervjuu izjavili ste da je narod stoka. Jeste li mislili pritom samo na prostor ex-države?
Kad se skupi u krdo i ponaša kao krdo, svaki je narod stoka od Rovaniemi do Sydneya.
Zašto dopuštamo političarima da nam određuju život?
Zašto se nama uopće vlada? Zašto se glavno izvršno tijelo zove tako? To nije nikakva vlada, to je državna uprava. Naš je jezik bolestan. To bi trebalo prvo promijeniti. Psihološki bi nas odmah rasteretilo. Možda bismo tada shvatili da nama nitko ne treba vladati već treba upravljati procesima koje smo im mi delegirali i da smo mi ti koji plaćamo određenu skupinu ljudi da odradi neke stvari od općeg javnog interesa.
Živimo u općem ludilu uzrokovanom pandemijom koronavirusa. Kriza je svuda. Hoće li nas pojesti anksioznost i depresija?
Plašim se da hoće i, koliko primijetim u svojem okružju, to se već događa. S dolaskom jeseni bojim se da će to biti još gore. Kad se podvuče crta jednog dana pod ovaj period u žrtve će trebati uvrstiti i one koji će biti podvrgnuti narastajućem obiteljskom nasilju i one koji će trebati pomoć psihoterapeuta. U određenim trenucima pokazalo se da ovo društvo ipak postoji i na tome treba inzistirati jer baš u vrijeme kad se zagovara distanciranje potrebni smo jedni drugima više nego ikad.
Čuju se razne teorije zavjere, da je virus izmišljen...
Ako smo već određenu odgovornost delegirali nekim ljudima, onda bismo trebali i poštovati njihove odluke. One nisu uvijek najbolje i najprimjerenije, ali to tako ide. A, sve to mi sliči na gašenje vatre benzinom. Na paniku se reagira panikom. Kad vidim da protiv fašizma govore ljudi koji vjeruju da svijetom vladaju ljudi gušteri bude mi muka. Ne znam kako drugi, ali ja posvuda vidim samo ludilo, obezglavljenost koja nas neće nikamo odvesti.
Humanizam je čini se davna prošlost, apstraktni pojam?
Nekad mi se čini da smo već prilično robotizirani. Sve više smo fah idioti koji osim izvršavanja određene specifične radnje nisu sposobni niti razmisliti o nekom drugom procesu. A, bez barem površne upućenosti u jedinstvo svih i svega u univerzumu nismo sposobni ni promisliti vlastiti život.
Ima li načina da vratimo poeziju među ljude?
Ima, tako što ćemo otići među ljude i pokušati im približiti poeziju. Književnost, posebno poezija, elitizirala se, zatvorila u neku svoju bjelokosnu kulu, pobjegla od publike. Previše je tu intelektualnog prenemaganja, a premalo života i autentičnosti. Iza intelektualiziranja se može sakriti i najneautentičnija protuha i praviti se kako je ona uvijek iznad situacije, a zapravo je jedina istina da ne kuži nijednu situaciju.
covjeka se nesto bolje shvaca kad ga se procita nego kad ga se cuje. nebitno. on je „jednostavno“ poslozio prioritete na drukciji nacin...ok. sto se tice maggie thatcherice, valja napomenut sljedece: od svih britanskih politicara, thatcher je najbolje okarakterizirala agresiju na republiku hrvatsku na pocetku 90‘ ako nedostaje materijala u vezi poezije, naslo bi se tu vjerojatno nesto. mozda u ovom smjeru: koje su tipicne karakteristike jednog slovenca, hrvata, austrijanca, madara, njemca poljaka itd... jer mnogim ljudima nije jasno da nismo svi isti. mozda bi se trebalo posvetit tome, jel narod i narodi nisu, kako pise, stoka. trebalo bi se ici vise u detalje, mozda. no, bilo kako bilo, covjek je poslozio „jednostavno“ prioritete na drukciji nacin. to bi bilo to, ne