Na Festivalu tolerancije u večeras će u kinu SC biti prikazan film "Cutterhead" hrvatskog prijevoda "Svrdlo". Film je režirao danski redatelj Rasmus Kloster Bro, a jednu od naslovnih uloga, radnika Ivu, tumači Krešimir Mikić. Sniman kvazidokumentarističkim stilom, "Cutterhead" prati dvojicu radnika i PR agenticu koji ostaju zarobljeni unutar hiperbarične komore u tunelu tijekom izgradnje metora u Kopenhagenu.
Čitava se radnja filma odvija u podzemnom tunelu, a velika većina filma u minjaturnoj hiperbaričnoj komori. Jeste li zbilja snimali u tako malom prostoru?
Da, zaista smo snimali u tom prostoru. Ne znam kako bih to nazvao, nekom vrstom gonzo snimanja. Ujutro bismo silazili dolje s radnicima i krenuli snimati, zaustavili bi se kad bi dolazio vlak. Snimali smo u pravom prostoru s pravim radnicima. Ovo je bio neki Dogma princip - znači bez svjetla, samo kamere, troje ljudi, siđi dolje i snimaj. Dosta je zahtjevno, ta hiperbarička komora je jako mali prosto, a unutra je troje glumaca, tonac, kamerman i režiser.
Kako ste se za to pripremali?
Nisam baš imao puno vremena za pripremu. Došao sam odmah pred početak snimanja, ali imao sam puno materijala koje je snimio čovjek kojeg ja zapravo igram u filmu. Isto se zove Ivo i bavi se tim poslom i voli sebe snimati u raznim situacijama, tako da sam imao stvarn dosta materijala za proučiti baš njega kao lik i naučiti posao - odnosno što se radi dolje. Puno mi pomaže i kada radim na lokaciji, pogotovo kad upoznam ljude koji zaista dolje rade.
Ivo je, barem kako ste ga vi prikazali, neustrašiv, dosta impulzivan, ali i kako bi se reklo, čovjek na mjestu.
Pa naš je!
Kako mislite da biste vi reagirali da se nađete u Ivinoj situaciji?
Uuuu, nemam pojma. Upravo je u tome i bit filma, što ne možemo znati dok ne dođemo u takvu situaciju kako ćemo se ponašati. Kad padnu sve ove civilizacijske ograde koje imamo, kad se pretvorimo u onu nižu, animalnu razinu. Kad je samo preživljavanje u pitanju. Ako imaš troje ljudi i jednu disalicu, znaš... Možemo izvlačiti slamke, ali u konačnici je zakon jačega.
Da, u filmu koji ima tako minimalnu scenografiju i odvija se u tako malenom prostoru, veliki je naglasak na psihologiji likova...
Puno smo pričali o tome dok smo snimali. Scenarij nije bio fiksan, imao je neku priču i karaktere koje je režiser zamislio, sukobe i to smo dosta mijenjali na licu mjesta. Dok nisam bio na premijeri filma, nisam znao kraj. Nisam znao tko preživi i što će se dogoditi.
U filmu se osjeti lagano ironično poigravanje sa zapadnjačkim multikulturalizmom - jedna se Dankinja, PR agentica, spušta u tunel kako bi fotografirala radnike koji su velikom većinom imigranti.
Mislim da je režiser ideju za film dobio zbog stvarne situacije. Iskopavanje metroa se produžilo nekoliko godina i Danci su stvarno počeli dizati frku zašto im je grad još uvijek raskopan. I onda je PR morao silaziti dolje i pokazivati ljudima kako su to ipak ljudi koji rade za ljude, nisu samo životinje. To je znači bila prava akcija s kojom i počinje film -pokažimo lica ljudskosti. Dolje zbilja rade samo imigranti, to je talijanska firma, skoro nitko ne priča engleski. Nitko od njih ne živi u gradu, svi žive u tim nekim kontejnerima po dvadeset ljudi i samo rade da pošalju novce kući. To je situacija koju sam ja zatekao.
Koja je razlika u snimanju hrvatskih i stranih produkcija? Ima li uopće razlike?
Princip je isti. To je niskobudžetni film, radi se o debitantu, budžet je iznosio pola milijuna eura, s čim ni kod nas ne možeš napraviti film. ne znam kako su oni uspjeli. Ispalo je puno bolje nego što sam mislio.
Kad smo već kod hrvatskih prilika, kako komentirate najnoviji razvoj situacije oko kina Europa?
Čini mi se poznata priča. Točnu situaciju ne znam, ali čini mi se da uvijek treba pratiti trag novca. Tko će zaraditi na tome.
Nažalost i Festival tolerancije se morao premjestiti u Studentski centar...
Žao mi je da to toga dolazi, to je baš sramota, da nemamo jedan takav kulturni centar u centru. Ja sam iz Osijeka i majka mi je htjela otići gledati "Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj" u kojem sam glumio. Morala je sjest u auto i vozit se deset kilometara van grada u neki multiplex. Nema kina u Osijeku.
Da, puno se kina po Hrvatskoj zatvorilo, a i neka mjesta ih uopće više nemaju.
Snimao sam i u Kninu i kad sam imao slobodan dan, htio sam u kino. Pa u Kninu nema kina! A najbliže je u Šibeniku ili Zadru i to opet multiplex. Ja sam odrastao u kinu. Na televiziji nije bilo izbora kao danas, pa sam odrastao u kinu. Nezamislivo mi je da se zatvaraju.
Kako se Cutterhead uklapa u ovogodišnji Festival tolerancije? Ove godine su poseban naglasak stavili na važnost prihvaćanja i poštivanja različitosti, ljudska prava i aktualne društvene probleme.
Kao navodno u Danskoj to dobro funkcionira, jelda? Prava, socijalna prava, ljudska prava, politički su korektni... Meni je nešto u samom pojmu tolerancija pejorativno. Postoje neki drugi koje moramo trpjeti - tolerirajmo nekog jer je drugačiji. Ja bih ga nazvao više festivalom prihvaćanja i razumijevanja. Podjela na različitosti će uvijek postojati. Pozdravljam taj festival, mislim da svi trebaju napraviti taj neki zaokret prema prihvaćanju u svojoj glavi.
Imao sam jedan doživljaj kad sam snimao u Danskoj. Živio sam u jednom finom hotelu, ali u malo lošijem dijelu grada. Kad bih izašao van navečer, u kaputu, ljudi su se ponašali ljubazno, sve normalno. Ali ujutro kad sam išao na posao, bi bio obučen kao radnik. Imao bi flourescentno odijelo, kacigu i to. Imao sam osjećaj da me nitko ne doživljava tako obučenog, osim prosjaka na ulici. Oni bi mi kimnuli glavom, pozdravili bismo se. Ovi ostali mi ne bi ni vrata pridržali da prođem. Kao da me nema. Kao da sam nevidljiv.
