Godine 1944., točno na današnji datum - 1. kolovoza, tada petnaestogodišnja Anne Frank u dnevnik vođen u skrovitom i skučenom prostoru u središtu Amsterdama zapisala je posljednje rečenice. Skrivajući se uz još sedmero ljudi među kojima su bili i njezini roditelji i starija sestra Margot, koji su se zbog židovskog porijekla morali skrivati od njemačke policije, Anne Frank ispisala je intimnu kroniku svog kratkog života, maštajući o tome da će jednoga dana postati spisateljica. I doista, Anne je postala spisateljica i k tome još autorica bestselera koji je od prvog izdanja 1947. godine preveden na sedamdesetak jezika. Samo u Hrvatskoj ima desetak izdanja te ga mnogi smatraju najčitanijim i najpoznatijim dnevnikom u povijesti svjetske književnosti i uvrštavaju na liste najutjecajnijih knjiga.
Ali, svoj spisateljski uspjeh Anne Frank, na žalost, nije dočekala živa. Umrla je u nacističkom koncentracijskom logoru Bergen-Belsen tek koji tjedan prije nego što su saveznici u svibnju 1945. oslobodili još jedan u nizu nacističkih logora smrti. Umrla je od tifusa i izgladnjelosti, kao i njezina sestra Margot koja je također pisala dnevnik, ali se njemu potpuno izgubio trag.
Iz svog je amsterdamskog skrovišta Anne Frank izvedena 4. kolovoza 1944., nakon što ih je netko vjerojatno prijavio njemačkoj policiji. Tko je to bio, nije točno utvrđeno sve do danas, iako se lani pojavila kontroverzna knjiga kanadske autorice Rosemary Sullivan "Izdaja Anne Frank" koja je naišla na brojne kritike, pa su je neki izdavači i odbili objaviti. U toj je knjizi za denunciranje nekada dobrostojeće obitelji Frank koja se u Amsterdam doselila još prije Drugog svjetskog rata iz Frankfurta na Majni, optužen jedan židovski javni bilježnik, kojega su navodno nacisti ucijenili. Za to je otkriće bio zaslužan i profesionalac iz FBI-a, ali svjetska javnost tu tezu nije prihvatila bez zadrške, budući da je ime Anne Frank postalo simbol nacističkih zločina protiv židovskog naroda ali i univerzalni simbol ratnih stradanja. S Anneinom se sudbinom već desetljećima poistovjećuju ljudi raznih religija, nacija i svjetonazora.
I posljednje rečenice koje je Anne Frank zapisala u svoj dnevnik prvog dana kolovoza 1944. godine, a koji je dobila na dar od roditelja za trinaesti rođendan, dokazuju da je u dvije godine koliko je provela u skloništu ta djevojka naglo odrasla. Dnevnik je uglavnom pisala u obliku pisama prijateljici Kitty, često spominjući vlastite osjećaje, ali i odnose s ukućanima koji su bili intimniji nego što su trebali biti jer je osmero ljudi moralo živjeti u iznimno malom i zapravo klaustrofobičnom prostoru. Anne je iskreno pisala i o nesporazumima koje je imala sa sustanarima, pa i s majkom. Čini se da se najbolje slagala s ocem, a s vremenom je izgradila i dobar odnos s vršnjakom Peterom, u kojega se, potpuno u skladu sa svojim nježnim godinama, i zaljubila.
Usput je maštala o kozmetici, čitala knjige o povijesti umjetnosti, čeznula za putovanjima u London i Pariz... Osim dnevnika pisala je i pripovijetke i bajke za djecu koje su, kao i dnevnik, sačuvane zaslugom Nizozemke austrijskog porijekla i rođene Bečanke Miep Gies koja je uz supruga Jana skrivala obitelj Frank u stražnjem dijelu kuće na kanalu Prinsengracht 263. I ti su prozni zapisi Anne Frank nakon Drugog svjetskog rata našli put do nakladnika.
A Miep Gies je Židovima koji su se skrivali od Gestapa donosila hranu, a kada su ih 4. kolovoza došli uhititi, sakrila je sve zapise mlade Anne Frank koje je razbacane našla na podu njihova skrovišta. Čuvala ih je sve dok se iz logora nije vratio jedini preživjeli član obitelji, otac Otto, koji je kasnije iz Nizozemske odselio u Švicarsku gdje je i osnovao Zakladu koja se vrlo strogo brine o nasljeđu Anne Frank.
Miep Gies, koja je umrla u 101. godini, uz pomoć američke autorice Alison Leslie Gold napisala je knjigu "Sjećanje na Anne Frank" u kojoj je opisala odnos s obitelji Frank. Tu je knijgu relativno nedavno objavio Disput, a riječ je o štivu koje svjedoči o svim onim Nizozemcima koji su i pod prijetnjom smrtne kazne pomagali ljudima koji su samo htjeli spasiti živu glavu u sustavu koji je cijele narode osuđivao na smrt.
A u smrt je odveo i Anne Frank, njezinu sestru i majku. Već kada je pisala dnevnik, Anne je itekako dobro znala u kakvoj je opasnosti. Uostalom, obitelj Frank napustila je Frankfurt kada su u Njemačkoj na snagu stupili antižidovski zakoni. Iz Amsterdama je obitelj Frank pokušala nekoliko puta dobiti dokumente, prvo za spasonosni put u SAD, a onda i na Kubu, ali u tome nije uspjela. Te su zemlje uspješno i oholo štitile svoje granice od nacistima nepoželjnih europskih egzilanata kojih je bilo na stotine tisuća.
Dnevnički zapisi prerano odrasle Anne Frank svjedoče da je ona jako dobro znala da Židovi moraju nositi žutu zvijezdu, da ne smiju imati bicikle i da se ne smiju voziti vlakovima i automobilima. Smjeli su kupovati jedino između 15 i 17 sati, i to samo u dućanima koji su imali natpise da su za Židove. Za njih je vrijedio strogi policijski sat nakon kojega nisu smjeli biti čak ni u vlastitom vrtu. Bilo im je zabranjeno posjećivanje kazališta, kina i drugih javnih mjesta. Nisu smjeli dolaziti na plivališta, teniska igrališta, klizališta... Nisu smjeli čak ni posjećivati kršćane...
Prema "Dnevniku Anne Frank" snimljeno je nekoliko filmova. Prvi je snimljen u SAD-u još pedesetih prošlog stoljeća u režiji Georgea Stevensa. Zanimljivo, prvi njemački film na tu temu snimljen je tek prije sedam godina, a režirao ga je vrlo konvencionalno, ali dosljedno dokumentaristički Hans Steinbichler. Annein dnevnik završio je i na kazališnim daskama, u baletu ali i u operi. Tako je monoopera "Dnevnik Anne Frank" Grigorija Frida nedavno izvođena u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Čak je i ugledni američki romanopisac Philip Roth u romanu "Pisac iz sjene" pisao o preživjeloj Anne Frank. Tako je zbog okrutne sudbine obična židovska djevojka iz Frankfurta postala jedno od najspominjanijih ljudskih bića u povijesti, a njezin dnevnik baština cijelog čovječanstva.
