”Pjevač, a ne pjesma”, davna je, dakako pjesma, koja je pokušala objasniti da je katkada poželjno razdvajati osobu od djelatnosti. Upravo je Morrissey jedan od najradikalnijih primjera “podvojenosti” i diskrepancije između obljubljenosti poklonika, umjetničke građe i radikalnih izjava kojima se zamjerio mnogima. Kontradiktornost između “nekadašnjeg običnog pripadnike radničke klase, ‘antizvijezde’ koja voli svjetla reflektora i finog čovjeka koji je u stanju reći najružnije stvari o drugima” ili “sramežljivca koji je neviđeno narcisoidan”, samo su neke opaske izrečene o Morrisseyu.
Svima su godinama poznate Morrisseyeve radikalne izjave protiv britanskog tiska, kraljevske obitelji, političara i “mesoždera”, od Jamieja Olivera nadalje. Morrissey je uvijek bio radikalan i izravan, pokatkad čak i simpatičan protivnik politički korektnih vremena. No humani porivi nisu ga zaustavili u malo manje humanim izjavama. Primjerice, strastveni vegan koji se bori za prava životinja doživio je optužbe za poticanje nasilja nakon izjava da prihvaća militantne postupke udruga za zaštitu životinja. “Shvaćam zašto farmeri koji se bave krznom i tzv. znanstveni laboratoriji ne volje nasilje, zbog toga što se i sami bave nasiljem i to je jedini jezik koji razumiju”, rekao je Morrissey i postao tema i u britanskom parlamentu, gdje ga je konzervativni zastupnik David Davis prozvao za poticanje nasilja “koje treba biti policijski istraženo”.
No, slobodoumni Morrissey koji ne voli establishment nakon toga samo je nastavio dalje, prozvavši kraljevsku obitelj zbog tradicionalnog lova na lisice. Godine 2006. odbio je svjetsku turneju održati i u Kanadi, podržavši bojkot kanadskih proizvoda zbog tamošnjeg lova na tuljane koji je nazvao “barbarskim i okrutnim pokoljem”.
Na koncertu u Dublinu 2004. komentirao je smrt Ronalda Reagana riječima kako bi više volio da je umro George W. Bush. Dugogodišnji stanovnik Los Angelesa na nastupu 2008. podržao je Baracka Obamu, a Hillary Clinton nazvao “Billary Clinton”. Godine 2015. optužio je Obamu da se nije pozabavio policijskim nasiljem prema crncima, a Donalda Trumpa nedavno je nazvao “Donald Thump”.
U takvoj situaciji nije neočekivano da se novi album Morrisseya našao na udaru kritike iz nekoliko razloga, često ponajmanje vezanih uz glazbu. Ako se sjećate, prvi zagrebački INmusic ugostio je upravo Morrisseya još dok se festival 2006. održavao na Šalati, a poslije je još jednom došao na zagrebački Velesajam. Morrissey je kao jedan od najznačajnijih autora rocka nakon razlaza mitskih The Smiths već trideset godina samostojeći spomenik pun napuklina nakon medijskih potresa.
No stari karizmatik ne predaje se; novi album eksplicitno je nazvao “Nisam pas na lancu” (“I’m Not a Dog On the Chain”) u trenutku dok smo svi kao na lancu u karanteni. Vjerojatno najveća prznica rocka uz Vana Morrisona i Rogera Watersa, lik autora u slučaju Morrisseya katkada ne prati vrijednost djela koje stvara, a ne pomaže mu ni sindrom pravovjernosti i uvjerenosti u vlastitu legendu, što ga je posvađalo s pola britanskih medija koji mu danas daju palac dolje u subjektivnim i preoštrim recenzijama.
Snimljen s pokatkad premekanom svirkom, uz umiljate bubnjeve, “nacrtane” duhače i pasaže slide gitara te u par trenutaka zamalo festivalske aranžmane, “I’m Not a Dog On the Chain” i ne pokušava sakriti da tu nema sviračke strasti kao kad se Morrissey družio i radio s drugim prvakom The Smithsa, gitaristom Johnnyjem Marrom, kojeg smo također gledali uživo u Zagrebu.
Unatoč tome, u barem šest novih pjesama uspio je potvrditi zašto je tu gdje jest. Nakon sjajnih uvodnih “Jim Jim Falls”, “Love Is On It’s Way Out” i “Bobby, Don’t You Think They Know?” koje mu ulaze u rang najboljih pjesama karijere, neke su neočekivan spoj Morrisseya i elektronike a la Depeche Mode (“Once I Saw the River Clean”), Bowieja, Boba Dylana u “What Kind Of People Live in These Houses?” (početak kao Dylanova “Precious Angel”), ali i sjajne Morrisseyeve poezije.
Karizmatičnom vokalu glazba je katkada samo podloga. Dramatična “The Truth About Ruth” podsjeća na Bowiejev klasik “Time”, kao i na “Acrobat” U2, pjesmu koja je nastala na istom tragu. No, sve to neće smanjiti privlačnost Morrisseya pred hordom poklonika kojima je Biblija tek knjiga koja dolazi nakon njegovih i Caveovih objava. Kao i početak, završetak albuma dojmljiviji je od srednjeg dijela jer potmuli ugođaj završnih “The Secret of Music” i “My Hurling Days Are Done” Morrisseyu odgovara kao saliven. Pa bez obzira na nekoliko nebitnih pjesama, ovaj album ulazi na popis najboljih.
