Glumac Milan Marić velika je zvijezda u Srbiji. Mlad, perspektivan, a svoj je status “zacementirao” ulogom Tome Zdravkovića u filmu “Toma”, koji je bio veliki hit u cijeloj regiji. Nedavno je gostovao u Zagrebu, u ZKM-u smo ga vidjeli u “Edipu”, u predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta i režiji Vite Taufera, u kojoj tumači naslovnu ulogu, a prijem publike (osobito dama koje su tu večer okupirale kazalište) dokazao je da je on velika glumačka zvijezda i u Hrvatskoj. No, u svojoj zemlji on je i “antisrpsko đubre”. Tako ga je prozvala Sandra Božić, zastupnica Srpske napredne stranke, koja je “epitet” pojačala rečenicom kako je upravo on “promicatelj teze o Srbima kao genocidnom narodu”.
Bila je to histerična politička reakcija na riječi tog glumca koje je izrekao na jednom od protesta “Srbija protiv nasilja”, koji se u susjednoj zemlji događaju nakon tragedije u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Posebno zanimljivo u cijeloj toj priči riječi su koje je Milan Marić izrekao na tom protestu, a koje glase: “Srbija mora biti zemlja tolerancije, empatije, ljubavi, pravde, radosti, a ne zemlja nasilja, mržnje, straha, ne zemlja u kojoj vam vlast kaže – idite nekamo drugamo ako vam se ovdje ne sviđa.”
Histerija koju je izazvala nadasve pristojna izjava, čisti glas zdravog razuma, bez ikakve političke opredijeljenosti govore o nervozi srbijanskih vlastodržaca, koji nakon tragične pucnjave u školi više ne mogu ljudima “mazati oči” frazama kako žive u uređenoj državi koja “svakoga dana sve više napreduje”, da se poslužimo tim toliko poznatim filmskim citatom koji sam po sebi govori o lažnosti napretka u zemlji koja tone u neimaštinu, korupciju, spregu kriminala i politike. A zapravo bi bilo čudo da Milan Marić nije reagirao na tragičnu pucnjavu i poginulu djecu Beograda u trenutku kada tumači naslovnu ulogu u “Edipu”, predstavi koja završava monologom Srđana Timarova, u ulozi Kreonta, koji govori kako se čovjekova sudbina može znati tek u trenutku čovjekove smrti. Zamislite sve one sretne obitelji koje su tog dana u školu poslale svoju djecu, ali ona se iz te škole nisu vratila i kakav bi to trebao biti glumac koji nije svjestan nevjerojatno tragičnog preklapanja umjetnosti koju stvara i zbilje oko sebe.
No, zašto su se političari u svojoj nemoći i neželjenju da se stvari promijene, jer bi ta promjena ugrozila njihove stražnjice u foteljama koje donose moć i novac, obrušili baš na glumce? Odgovor je – baš kao u lošem vicu – zato što mogu! Ali i zato što znaju da će svako spominjanje slavnih imena privući pažnju svih “trolova” i “hejtera” koji se trude zavladati svijetom u kojem živimo. I tako oni, blateći ljude iza čije slave stoji ozbiljan rad, postižu jeftine političke bodove i ne misle o činjenici da jednoj tragediji mogu dodati novu, čak i nove. Ili, pak, to baš dobro znaju i namjerno podgrijavaju hajke na one koji se usuđuju misliti svojom glavom, jer upravo to stvara ozračje straha u kojem životi svih nas “običnih” ljudi svakim danom postaju sve nesigurniji.
I nije Milan Marić ni prvi ni jedini koji je žrtva te političke igre nategnutih živaca. Sve je počelo kada je Nataša Jovanović, također iz SNS-a, glumce koji su bili na prvom protestu “Srbija protiv nasilja”, među ostalima Nikolu Koju, Sergeja Trifunovića, Dragana Bjelogrlića, Svetlanu Bojković, Jelisavetu Sablić, nazvala šljamom. Učinila je to s političke govornice, a ulje na vatru dolila je i ministrica kulture Srbije svojom izjavom da Nikola Kojo “vrijeđa građane Srbije”. Bilo je to dovoljno da se pokrene lavina kod onih koji su sa sipanja žuči po internetskim portalima i forumima prešli na djela. Tako je tamošnji glumac Marko Janketić napadnut na ulici, Tamari Dragičević upućene su prijetnje u kojima su spomenute i njena djeca, a kako to konkretno izgleda u susjedstvu, uvjerili smo se i mi u Zagrebu. Naime, na Dane satire Fadila Hadžića ove godine nisu stigle čak dvije predstave koje je izabrala selektorica Željka Udovičić Pleština. Predstava “Žbam!” Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane nije doputovala do Zagreba zbog bolesti glumca, a predstava “Ibi The Great” Narodnog pozorišta iz Sombora zbog bolesti društva. Jednog od glumaca iz te predstave, Nemanju Bakića, koji je u trenutku raspada Jugoslavije bio dječačić od tri godine, na ulici su napala petorica muškaraca, a o kakvom je brutalnom napadu bila riječ, svjedoči činjenica da je on nekoliko dana bio u bolnici. U nedjelju, kada je trebao igrati u Zagrebu, već je, na sreću, bio pušten na kućnu njegu, ali definitivno ne u stanju koje bi mu omogućilo da radi svoj posao i da doputuje u Zagreb.
Dakle, stanje u Srbiji iznova izmiče kontroli, a nevjerojatan je način na koji se povijest ponavlja i iznova dokazuje lekciju da samo glupi narodi ne uče iz vlastite povijesti. Upravo takvi verbalni i fizički napadi doveli su do tragedije koja je okončala karijeru Žarka Lauševića, a sve je počelo predstavom “Sveti Sava” (po tekstu Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira Miličina) u kojoj je taj veliki glumac, također i velika filmska zvijezda bivše države, glumio naslovnu ulogu, kao gost glumac u produkciji Narodnog pozorišta iz Zenice. Ta je predstava 31. svibnja 1990. godine gostovala u Beogradu u JDP-u, matičnom kazalištu Žarka Lauševića, i taj datum sam glumac navodi kao dan kada je počela njegova kalvarija. Vojislav Šešelj, tada lider Radikalne stranke u kazalište je poveo jednog bivšeg svećenika Žarka Gavrilovića i mnoge pripadnike njegove Svetosavske stranke. Oni su divljački prekinuli izvođenje predstave, tvrdeći da je krajnje uvredljiva prema liku i djelu sveca. Naravno, nitko od tih velikih zagovaratelja istine nije vidio predstavu ni Lauševićevu ulogu u njoj, za koju je dobio Sterijinu nagradu, ali su “čuli” da u njoj postoji scena seksa u kojoj Sveti Sava prije nego što se zaredio vodi ljubav.
Nakon incidenta u kazalištu počele su ozbilje prijetnje Lauševiću, nakon kojih je on, zabrinut za vlastitu sigurnost, poslušao savjet policije i počeo nositi pištolj. I baš kao u slavnoj Čehovljevoj rečenici koja govori o pravilima pisanja za teatar, bilo je samo pitanje trenutka kada će taj pištolj opaliti. U noći između 30. i 31. srpnja 1993. godine u kafiću u Podgorici Laušević je, braneći svoj i bratov život, pucao, ubio dva i ranio jednog mladića. Nakon toga je osuđen, zatvoren, progonjen... U SAD-u, kamo je emigrirao nakon puštanja iz zatvora u kojem je radio kao ličilac, napisao je autobiografsku knjigu “Godina prođe, dan nikada” (u Hrvatskoj ju je objavio Profil). Knjiga je to po kojoj je snimljena serija “Pad” u kojoj Lauševića glumi – Milan Marić!
