Francuski pisac Jean-Marie Blas de Roblés kao gost Frakture u Zagrebu je predstavio roman “Tamo gdje su tigrovi kod kuće”. U romanu se, između ostaloga, bavi i likom njemačkog isusovca Atanazija Kirchera, čovjeka koji se dopisivao sa Jurjem Križanićem i čije su se knjige nalazile u biblioteci Zrinskih.
Zašto se Roblés odlučio pisati o Kircheru?
- Prvi puta sam na njega nabasao 1974. godine kada sam bio student. Na to sam ime naišao u reviji o estetici. Taj je broj bio posvećen neobičnim stvarima, dakle starim satovima i čudnovatostima. Tu je bio spomenut Kircher jer je valjda i on čudnovat. On je bio jezuit koji je svojim životom pokrio cijelo 17. stoljeće. Rođen je 1602., a umro 1680. U svoje vrijeme bio je smatran najveći umom i najučenijom čovjekom koji je do tada živo na zemlji. Smatrali su ga većim od Leonarda da Vincija. Napisao je četrdeset knjiga s temama o medicini, astronomiji, matematici, hijeroglifima... Dopisivao se s najveći ljudima svog vremena Descartesom i Newtonom, dakle sa onima od kojih je potekao racionalizam i znanstveni duh. Kircher je interesantan i po tome što se bavio raznim poljima, ali se prevario zapravo u svemu. I zbog toga je zaboravljen je. Kao da je cijeli život ulagao u krivog konja - ističe de Roblés.
A iz kojih je izvora saznavao detalje iz Kircherova života?
- Čitao sam latinske tekstove. Kroz njih sam pokušao otkriti Kirchera koji je bio ekscentričan i nadrealan. No, možda je on varao samog sebe jer je pokušavao spasiti stari svijet, svijet renesanse u odnosu na svijet racionalnosti i znanstvenog duha koji se u to vrijeme rađao. Naišao sam na Kircherovo pismo u kojem piše da zna da je Galileo Galilei u pravu, ali da to nikada neće javno priznati jer bi tako ugrozio moralne vrijednosti katoličanstva. Kircher je poput Don Kihota, s time što je ovaj spašavao djeve, a Kircher je želio spasiti renesansu i njena vjerovanja u nadnaravno, vile, zmajeve - objašnjava francuski autor.
A zašto je Kirchera povezao s Brazilom i 20. stoljećem.
- Strah od islama. Kircher je za mene simbol starog svijeta i stare Europe koja je krajem 17. i početkom 18. stoljeća doživjela velikke promjene. Iste sam promjene uočio i u osamdesetim godinama 20. stoljeća, pa sam povezao dva vremena po tri stvari. Prvo, u 17. stoljeću u Europi je bjesnio tridesetogodišnji rat koji je bio najveći rat do tada. Krajem 20. stoljeća opet se u Europi na području bivše Jugoslavije vodio rat koji je isto bio rat između raznih vrijednosti. Drugo, u 17. stoljeću došlo je do promjena vrijednosti koje su proizašle iz Starog zavjeta i Biblije, a one su tada bile poljuljane zbog pojave racionalizma. Čovjek više nije bio središte svijeta, zbog astronomije mogli su postojati razni svjetovi, drugačije je procijenjena starost svijeta. U osamdesetim godinama 20. stoljeća uočio sam da su sve velike ideje koje su u 19. i 20. stoljeću dovele do industrijalizacije i napretka svijeta, došle do svog kraja. Više nije postojao obzor do kojeg se činilo da je moguće doći. Treća točka je strah od islama. U 17. stoljeću u Europi postoji strah od Osmanlija i nadiranja islama na kršćanski teritorij. Taj iracionalni strah od islama i od drukčijih vrijednosti vidim i danas. Zato sam staru Europu 17. ali i 20. stoljeća u ovom romanu htio suprostaviti sa novim svijetom u kojem je možda sve moguće. Jedna od tih zemalja Novog svijeta, čak i u 17. stoljeću bio je Brazil. U Brazilu sam živio, dobro ga poznajem. Brazil je još uvijek zemlja džungle i to ne samo zbog plemena koja ne poznaju civilizaciju ni Bibliju, nego i zbog urbane džungle. Uvijek se pitam kakav su svijet mogla izgraditi ta plemena nisu pala pod zapadne utjecaje. Ista stvar zanima i Kirchera, Dakle, kada je kršćanstvo počelo gubiti, u kojem je trenutku sve otišlo u nekom drugom smjeru - veli des Roblés. No, u romanu nema happy enda.
Poručuje li nam da povijest nije učiteljica života?
- U knjizi nema poruke. Knjiga je samo zbirka priča i bajki koje kao takve treba uzeti. Niti romani kao “Madame Bovary” ili “Ana Karenjina” nemaju sretan kraj, kao što ga nema niti život. Kraj romana nije važan. Važno je tkanje, stvaranje različitih sudbina koje su međusobno povezane. Povijest je važna. Mislim da bi morala omogućiti da ne ponavljamo greške, ali to tako ne funkcionira, pa ne vjerujem da je povijest učiteljica života. Nemoguće je ispraviti pogreške koje stalno ponavljamo - poučava de Roblés.
A zašto u njegovu romanu nema klasične podjele na dobre i zle likove?
- Nitko nije potpuno zao. Neki od likova su možda i karikaturalni kao stari nacist Petersen ili guverner Moreira. Ali, to je fikcija. Nitko nije niti potpuno dobar, niti potpuno zao, ni u životu, ni u pisanju. Izbjegavam manihejizam gdje je sve crno ili sve bijelo. I u životu i u knjizi najgore krastače mogu postati bolji ljudi, kao što se i dobri ljudi u tren oka mogu prometnuti u krvnike, što smo vidjeli tisuću puta. To je ta dualnost čovjeka koja jest jadna i glupa, ali to je ono što život i roman čini uvjerljivim - dodaje.
