Nakon što je u svibnju 1970. američka Nacionalna garda ubila četiri nenaoružana demonstranta tijekom antiratnih demonstracija na sveučilištu Kent (država Ohio), kanadski hipi Neil Young reagirao je hrabro i munjevito: "Ohio" je jedna od najgnjevnijih i ponajboljih pjesama u njegovoj karijeri.
Trideset jednu godinu poslije, nakon terorističkih napada na New York skladao je "Lets Roll", inspiriranu neuspješnim pokušajem svladavanja otmičara u jednom od otetih aviona. Nažalost, stvar je ispala naivno i glazbeno posve nenadahnuto.
Vječno ljutit, vitalan, aktivan i prevrtljiv (o njegovim republikanskim ispadima iz 80-tih bolje je ne govoriti) Young se ovih dana vraća s još jednom velikom političko-umjetničkom gestom koja je u formi frontalnog napada na trenutačnu USA administraciju pretočena u cijeli album. Četrdeset minuta (ne samo) gitarističke vatre u pravcu predsjednika Busha neujednačene je kvalitete, premda će pravednički bijes i energija koja se pritom oslobađa ušutkati i najsitničavije kritičare.
Kompletan "Living With War" napisan je u manje od mjesec dana i snimljen tijekom kratkog dvanaestsatnog sessiona u kojemu se osim tipično neuglađenih gitarskih napadaja, našao i zahuktali trubač te 100-člani vokalni zbor!
Naravno, da je mogao, Young bi zaposlio i pedeset milijuna pratećih glasova (svih koji ne podnose Predsjednika i to su dokazali na izborima ili drukčije), ne bi li zajedno otpjevali nedvosmislene stihove iz "Lets Impeach The President".
Glazbeno, album je neinventivan u svojoj sirovoj uštekanoj jednostavnosti; slično je, ali nekako zaokruženije zvučao na "Everybody Knows", "Ragged Glory" i električnoj strani albuma "Rust Never Sleeps". Ipak, pjesme poput "Shock And Awe" i (nešto manje) "The Restless Consumer" te "Looking For A Leader" impresivne su poput bilo čega ranije. Nevjerojatno je i pomalo ironično da je tako krhak vokal kadar emitirati toliku količinu himnične silovitosti.
(D. L.)
