Nekoć su svojim iskrivljenim grimasama i bukom tjerali zle duhove, po nekim predajama i Turke, a danas su zaštićena kulturna baština čiju je važnost i dodatno naglasio UNESCO 2009. uvrstivši ophode zvončara na Kastavštini na svoju listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Sada ih se može vidjeti na ulicama u vrijeme pusta, od 17. siječnja, a od prošle subote su i korak bliže muzejskom prostoru – Kući halubajskega zvončara za koju je u Viškovu kraj Rijeke postavljen kamen temeljac. U njoj će biti prikazana zvončarska tradicija i kulturna baština Kastavštine, imat će tri dijela, 1500 četvornih metara interijera i još toliko uređenog okoliša s etnografskim parkom i igralištem. Osim muzejskog postava bit će tu prostori za galerijske, kulturne, edukativne, zabavne i gastronomske manifestacije, a bit će otvorena na proljeće 2023. godine.
Inače, prema legendi, halubajski zvončari postoje od srednjeg vijeka, kada su odjeveni u ovčje kože, s demonskim maskama i zastrašujućom zvonjavom, otjerali Turke. No postanak zvončara je raniji, a vezuje se uz proljeće kad su pastiri odijevali životinjske kože i kravljim zvoncima pokušavali odvratiti zle sile od svojeg stada. Vjerovalo se da zvonjenjem uroke ukapaju duboko u zemlju i od tada je zvono integralni dio njihove odore.
Današnja Udruga halubajskih zvončara seže u 1860. godinu. Opanke su zamijenili visokim radničkim cipelama, a o pojasu im je špagom privezano zvono od deset litara. I dalje su ogrnuti ovčjom kožom i nose maske, a izrađuju ih sami od žičanih kostura, gipsanih zuba, kartona, kostiju, ovčjih, kravljih pa i veprovih koža... U ruci nose kijaču, štapbaltu ili bačuku – stilizirani buzdovan, a za vrijeme svojih ophoda pri kojima tradicionalno proizvode buku zvonjenjem, dnevno prijeđu i po 20 kilometara. U ophodnji sudjeluju samo muškarci, a kako su za Austro-Ugarske Monarhije mladići Kastavštine pretežno služili vojsku u mornarici, to je razlog što zvončari u zaleđu Rijeke i danas nose mornarsku majicu.
