Treba pošteno priznati da su već na samom startu Nemirne noge ceh platile Kaubojima. Dugo smo, naime, čekali novi autorski projekt Saše Anočića, a on je za predstavu premijerno izvedenu u Exitu u subotu navečer, napisao tekst i režirao je, te ujedno potpisuje i njezinu dramaturgiju i scenografiju. Zbog toga su očekivanja bila velika, vjerojatno i nerealno prevelika, pogotovu u aktualnom trenutku kada hrvatske pozornice doslovno vape za novim Kaubojima.
Realne i nadrealne priče
Nemirne noge su sve prije nego to. To je priča o grupici gubitnika koji kroz bend pokušavaju uloviti svoj trenutak sreće, što je, usput budi rečeno, i sažetak novog komada Borivoja Radakovića koji ćemo premijerno vidjeti 21. prosinca u KNAP-u.
Priča o bendu Nemirne noge počinje u trenutku kada im se put isprepleće s putom estradnog menadžera (glumi ga sam Saša Anočić) kada ga napusti grupa koju je stvorio. Kraj predstave – podnaslov Nemirnih nogu, naime, glasi The (B)End – jedino će on dočekati živ, nakon što cijela grupa strada u prometnoj nesreći nakon još jednog u nizu poraza.
Ta glavna priča isprepleće se s realističnim potpričama o stvarima kao što su borba s drogom, ljudski pokušaji da se stvore prijateljstvo i ljubav, a upravo je ljubav u prologu predstave proglašena jedinim lijekom, ali i žena koja trpi zlostavljanje u ime nepostojeće ljubavi. No, tu su i oni nadrealni začini: Indijac koji je pobjegao od oca koji mu je rekao da previše jede i postao Hrvat, slijepac koji nije slijep...
Zvuči kao zbrka? Nažalost, upravo takav dojam dobrim dijelom i ostavlja razvučena predstava koja traje tri sata, s bezbroj nepotrebnih ponavljanja (primjerice audicije) u kojoj se prvi dobar glazbeni štos, na temu narodnjaka, dogodi nakon punih sat i pol. Predstavu u kojoj se autor izgubio između velike želje da predstavi izvođačka umijeća sudionika i priče u kojoj bi gotovo svaka replika trebala slijediti filozofski put prema sreći koja stalno izmiče, tek djelomično spašava dobra glazba.
Tuga i osjećaj gubitka
Nemirne noge sviraju i pjevaju pretvarajući dijelove predstave u mjuzikl i u varijete. Glasovnim se mogućnostima izdvaja sjajna Mateja Majerle, od glumačkih izvedbi dojmljivi su Damir Klemenčić i Jerko Marčić, ali sve to jednostavno nije dovoljno, jer konačni je dojam da nam je Anočić svoje plesačke sposobnosti mogao pokazati i na mnogo učinkovitiji način.
U mraku kazališta, kojim od ožujka 2008. drmaju Kauboji, osnovne emocije koje probijaju rampu su tuga i osjećaj gubitka. Lako je žaliti nad Anočićevim likovima, a realno, iako doista nepravedno, i nad propuštenom autorskom šansom.
