Ravnatelj Opere zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Nikša Bareza ostvario je još jednu Wagnerovu premijeru u svojoj matičnoj kući. Ovoga puta bila karta je pala na popularnog “Ukletog Holandeza” kojeg se zagrebačka publika odavno zaželjela, no ovog je puta dobila netipičnu, ali rijetko kvalitetnu i uzbudljivu opernu izvedbu iznimnog emotivnog intenziteta.
Izvorna verzija opere
U Zagreb je preseljena produkcija iz Theater an der Wien koja je 2015. naišla na iznimne pohvalne kritike iako se poslužila manje poznatom izvornom verzijom Wagnerove opere iz 1841. godine. Riječ je o kraćoj verziji čija se radnja odvija na obalama Škotske (a ne Norveške) i u kojoj na kraju opere nema razrješenja ni u glazbi ni u sadržaju. Mračnija je to i autentičnija verzija na čiji početak autoritativni redatelj Olivier Py (za kojega je dovoljno reći da upravlja festivalom u Avignonu) stavlja baš lik Sente, koja na početku predstave kredom na drvenim crnim gredama ispisuje riječ Erlösung (izbavljenje), da bi predstava završila ispisivanjem riječi Erwartung (očekivanje).
Py “Ukletog Holandeza”, u kojeg je ubacio i lik Sotone u ekspresivnoj izvedbi baletnog umjetnika Pavela Strasila, vidi kao ljubavnu tragediju u čijem središtu nije ukleti kapetan i njegova sudbina, nego kapetanska kći Senta koja odbija zemaljsku ljubav lovca Georga birajući neizvjesnu ljubav s junakom svojih maštanja. Senta se dakako želi žrtvovati za Holandezovo iskupljenje, ali time zapravo želi iskoračiti iz svoje male sredine koja joj je namijenila samo ulogu savršene domaćice i u kojoj je uobičajeno da joj otac može izabrati budućeg muža ili je njemu čak i prodati, naravno, za dobar novac.
Oliver Py je više nego sposoban redatelj koji je, primjerice, uspio maksimalno razigrati zborske prizore vodeći računa o svakom detalju izvedbe. Pri tome mu je i te kako pomogao scenograf i kostimograf Pierre-André Weitz koji je izgradio metaforički snažnu i likovno dosljednu monumentalnu konstrukciju kroz koju se u virtuoznoj brzini stalno provlače zlosretni Wagnerovi junaci. No, što se brže provlače, to su ukopaniji u svoje zadatosti i u svoj tragični usud. Istina, možda će se velika lubanja na kojoj se Senta i Holandez zaklinju na ljubav nekome činiti nepotrebnom i predoslovnom, ali riječ je o kiparskoj intervenciji koja ima dramaturško opravdanje. Valja pohvaliti i oblikovatelja svjetla Bertranda Killya, baš kao i zborovođu Luku Vukšića jer je zbor Opere HNK bio više nego odličan i nadahnut, uostalom baš kao i orkestar.
Iskrene ovacije solistima
Posebna su priča operni solisti koji su izazvali iznimne i iskrene ovacije premijerne publike. Zagrebačka publika je tako mogla uživati u glasovno doista veličanstvenoj izvedbi tenora Tomislava Mužeka u ulozi Georga (iliti lovca Erika) s kojom je nastupao i u Bayreuthu, ali i basa Luciana Batinića u ulozi kapetana Donalda (u kasnijoj norveškoj verziji opere Dalanda). Scenski impresivan i glasovno decentan bio je bariton Bastiaan Everink kao Ukleti Holandez, a svaku pohvalu zaslužuje iskusna sopranistica moćnog glasa Melanie Diener kao Senta. Pred njom je bio iznimno težak zadatak jer je se “Ukleti Holandez” izvodi po izvorniku u kojem je slavna Balada transponirana što pred svaki sopran postavlja iznimno teške zadaće koje je Melani Diener srčano prebrodila, pa ne čudi euforičan pljesak kojim ju je ispratila zagrebačka publika. U predstavu su se solidno uklopili i Sofia Ameli Gojić kao Sentina dadilja Mary i Mario Filipović kao kormilar na Donaldovu brodu.
Richard Wagner je za “Ukletog Holandeza” napisao i glazbu i libreto. Riječ je o svojevrsnoj opernoj autobiografiji ovog znamenitog autora u kojoj je on progovorio i o svojem utopističkom, ali i idealističkom pogledu na umjetnost. Na pisanje ove opere Wagner je bio potaknut nesretnom plovidbom prema Parizu, Heineovim djelom “Iz sjećanja gospodina Schnabelewopskog”, ali i potrebom da se kao autor nametne europskim glazbenim krugovima. Pišući o Holandezu i Senti, pisao je o sebi, a tu je emociju gledateljima potpuno uspio prenijeti i Oliver Py.
