“Niti ovo naše vrijeme, kao niti bilo koje drugo, nije dovoljno veliko da bi nadraslo Shakespearea”, tvrdi redateljica Franka Perković, koja upravo u Gavelli završava rad na “Othellu” čija je premijera zakazana za petak, 10. travnja. S tom se tvrdnjom lako složiti, baš kao i načinom na koji Franka Perković opisuje to naše vrijeme:
- Osobno mi se čini prilično zloslutnim, ispunjenim različitim manifestacijama ljudske nesreće, frustracije, osjećaja zakinutosti, prevarenosti… Ljubomora je upisana u temelj ove drame, ona je temeljna motivacija protagonista – i Othella i Jaga. Mislim da je iznimno zanimljivo da Jago, osjećajući se i sam prevarenim, za metodu svoje osvete bira upravo ljubomoru. Stoga “Othello”, možda i najpoznatija priča o ljubomori, govori da je njen autor savršeno dobro znao prepoznati neuralgične točke ljudskih karaktera i poslati nam ih u 21. stoljeće.
No, kako danas uopće ponuditi Shakespearea publici, čak i nekim novim klincima koji žive u virtualnom svijetu, pitamo.
- Ne mislim da ga treba posebno „pakirati“ da bi publici bio prihvatljiviji. Veseli me činjenica da će publika imati priliku čuti Shakespearea u novom prijevodu Andya Jelčića koji je vrlo kvalitetan, brz i igriv. U svakoj se predstavi pokušavam baviti problemom koji me se tiče, računajući na to da ako se tiče mene, tiče se i bilo koga u publici. Na sreću virtualnost još uvijek ne isključuje život, a Shakespeareove drame nose upisanu univerzalnu vitalnost i vrlo konkretnu kritiku ljudskih odnosa sa svim njihovim manama i vrlinama. Stoga mislim da ni jedna generacija ili njen pojedinac nisu imuni na mogućnost da čuju što im Shakespeare ima reći o njima samima, ističe redateljica.
Svoje glavne juneke Othella i Jaga ona određuje kao dvojicu ljudi koji stoje svaki na jednom kraju te tragične, dok svi ostali likovi padaju kao žrtve tog kruga ljubomore i muške nesigurnosti. Glavne uloge u “Othellu” tumače: Franjo Dijak u naslovnoj ulozi i Živko Anočić kao Jago, dok je Desdemona mlada Irena Tereza Prpić, još studentica ADU. O izboru glumaca, ali i načinu na koji svi imaju svoje poimanje Shakespeareovih likova Franka Perković kaže:
- Od kada se pročulo što radim u Gavelli, slušam priče u smislu „ovo bi trebao igrati ovaj”... Prilično je nevjerojatno koliko su kod nas snažne predodžbe o tome kako se nešto igra. Hamlet je tako anemičan i sjetan, Othello visok, krupan i, naravno, crn… Jago valjda ima rogove. No, ja podjele ne radim prema zamišljenom fenotipu, već ih uvijek radim intuitivno, prema nekom mom osjećaju osobe. Tražim glumca koji bi mogao utjeloviti osobu – dramski lik, sposobnog glumca koji je svoju, kako ju Gavella zove, tehničku ličnost izgradio dovoljno široko da u nju stanu i najveći dramski likovi. Franjo Dijak i Živko Anočić upravo su takvi glumci. Ali moram istaknuti da mi je Boris Svrtan omogućio da u ansambl predstave pozovem neke sasvim mlade ljude: Ivana Grčića koji je nedavno završio ADU (igra Graziana) te studentice: Irenu Terezu Prpić (Dezdemona) i Tihanu Lazović (Emilija). Oni su se izvrsno uklopili u ansambl, hrabro se upuštaju u igru i ponosna sam na njih.
