Pijanist Dalibor Cikojević u petak, 20. veljače, u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Michała Dworzyńskog u Lisinskom svira Treći koncert za klavir i orkestar Borisa Papandopula.
– To djelo ja sviram najbolje na svijetu – kaže Cikojević uz smijeh jer je trenutačno i jedini pijanist na svijetu koji ga izvodi.
Skladba je izvedena 1961. godine na prvom Muzičkom biennalu, nakon čega je, prema "dobrom hrvatskom običaju", partitura zagubljena. Srećom, kaže Cikojević, ostala je snimka sa Stjepanom Radićem za klavirom.
– Predložio sam tadašnjem filharmonijskom šefu-dirigentu Vjekoslavu Šuteju da stavi djelo na repertoar. Tako je 2006. došlo do izvedbe pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja, a godinu kasnije snimili smo i CD koji je osvojio Porina.
– Ta bi skladba već odavno bila standardni dio repertoara svjetskih pijanista da je Papandopulo bio Francuz, Nijemac ili Amerikanac – kaže Cikojević, siguran da će u to uvjeriti i publiku sutra u Lisinskom.
Cijenjeni pijanist, međutim, svoje nastupe sada doživljava i kao sviranje u službi Muzičke akademije, čiji je dekan. U toj misiji ovotjedni nastupi imaju osobito simboliku zbog izvrsne višegodišnje suradnje s Filharmonijom te onom s Hrvatskim narodnim kazalištem koja bi sada, kada su dvije institucije prvi susjedi, trebala ponovno procvasti.
Već 18. travnja studenti Muzičke akademije u velikom će broju izaći na pozornicu HNK kao izvođači izgubljene pa nađene Papandopulove opere "Madame Buffault" iz 1972. godine, kojom će svečano biti otvoreno 28. izdanje Muzičkog biennala Zagreb.
Filharmonija će, pak, studente koji se usavršavaju na Muzičkoj akademiji od sljedeće sezone primati na jednogodišnju plaćenu "praksu", a studenta dirigiranja Vetona Marevcija odlučila je angažirati kao asistenta nakon što je prošli mjesec, na koncertu za Muzičku akademiju, ostavio izvrstan dojam na orkestar.
Ali, sve to, pa i radost zbog useljenja u novu zgradu koja je Muzičkoj akademiji dala novu vidljivost u gradu i društvu, ima i svoju tamnu stranu koju dekan Cikojević nastoji zaboraviti kada svira, jer inače bi mu, kaže, eksplodirala glava.
– Mi već dvije godine marljivo pišemo i šaljemo dopise i upozorenja, ali nitko ne reagira – kaže Cikojević.
U čemu je problem? Ni Sveučilište ni Ministarstvo znanosti i obrazovanja Akademiji još uvijek nisu dodijelili sredstva za osnovno održavanje zgrade i za režije.
– Mi smo i ovaj mjesec za tu svrhu dobili 80 tisuća kuna, kao i prije, a sada samo za takozvanu mrežarinu, bez potrošnje struje, HEP-u svaki mjesec dugujemo 70 tisuća kuna – kaže Cikojević, dok mu sva radost, s kojom govori o glazbi, nestaje s lica.
– Cijena održavanja pogona u Gundulićevoj bila je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Sada je to pet milijuna kuna više koje se nitko, usprkos svim našim apelima, nije sjetio uvrstiti u proračun – dodaje.
Osim toga, Akademiji nije dopušteno otvoriti nijedno novo radno mjesto. U prostoru četiri puta većem od dosadašnjeg ne mogu zaposliti nijednu novu čistačicu, niti imaju čovjeka koji bi se brinuo o velikom novom energetskom pogonu smještenom na vrhu zgrade.
– Srećom, sada su u zgradi još uvijek stručni ljudi zbog radova na koncertnoj dvorani i zbog primopredaje koja još nije u potpunosti završena, ali kada oni odu, za svaki i najmanji problem s kompliciranim sustavom morat ćemo tražiti i plaćati pomoć izvana – kaže Cikojević dodajući da se, izgleda, bliži čas kada mu neće preostati drugo nego sazvati konferenciju za novinare i objaviti da se nova, tek useljena Muzička akademija zatvara.
"U eri energetske učinkovitosti i pametnih kuća investitori se ponašaju kao pijani milijunaši, a arhitekti kao gamad bez savjesti. Šošterićeva zgrada ne samo što je grda i neinventivna (neću spominjati plagijat u vidu kugle i koplja i tise koje je bez imalo grižnje savijesti - kao da ju ima - dao posjeći), rupa je bez dna i mlinski kamen oko vrata Sveučilištu i Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Vidjet ćemo koliki će tek računi doći za hlađenje ljeti, kad sunce zaprži kroz stakleno pročelje." - savršeno predočeno!