Norvežani imaju Nesbøva Harryja Holea, Hrvati Pavličićeva Ivu Remetina, a Nijemci Hillenbrandova Xaviera Kieffera. No hrvatskoj publici njemački najprodavaniji pisac Tom Hillenbrand nije se predstavio prijevodom novog zamršenog kulinarskog krimića koji će njegov šarmantni Kieffer raspetljati, već fantastičnim povijesnim romanom “Kradljivac kave” u izdanju Mozaik knjige. Povratak je to u 17. stoljeće, u doba kada Europu opčinjava nova ‘droga’ – kava. Izuzetno je skupa, monopol na nju u rukama je turskog carstva, a onoga tko sadnice pokuša prokrijumčariti iz jemenske Moke čeka smrtna kazna. Amsterdamski trgovci nalaze dovoljno briljantnog, znanstveno potkovanog i nezakonitim radnjama sklonog mladog Engleza Obediaha Chalona koji okuplja ekipu najboljih kradljivaca, prevaranata, genijalnih botaničara i matematičara za sulud, masno plaćen pothvat krađe sadnica kave. Rezultat je napeti krimić, sočna avantura i raskošan povijesni roman u jednom, a autor ga sutra predstavlja u Splitu.
Temelji li se “Kradljivac kave” na istinitom događaju?
Da. Krajem 17. st. svi su se zakačili na kavu, ali jedini koji su je znali uzgojiti bili su Turci. Nizozemci su im doista na prevaru ukrali dobro čuvane sadnice i iz Jemena ih prokrijumčarili u jednu od svojih kolonija, na Javu, u današnju Indoneziju. Tako je kava postala globalni fenomen. Na bilješku o tom događaju naletio sam sasvim slučajno u knjizi o povijesti hrane i momentalno mi je kliknulo da je to fantastičan materijal za roman.
Likovi su plod mašte?
U prilog mi ide to što se krađa doista dogodila, no detalji o tome tko ju je izveo i kako izgubili su se u povijesti. Izmislio sam lik glavnog kradljivca Chalona, članove njegove ‘bande’ i način na koji su krađu izveli, a o kojem nećemo ovdje da čitateljima ne pokvarimo užitak. Svi ostali povijesni podaci imaju uporište u stvarnosti i činjenično su točni.
Čitajući knjigu, pomislila sam na “Oceanovih 11”, ali s mušketirima i perikama. To zvuči kao neloš scenarij za film. Ima li zainteresiranih producenata?
Ima interesa, ali problem je što se to ne može izvesti s malo novca. Čitali ste knjigu pa znate da ima i bitaka na moru, baroknog Londona, Amsterdama, Pariza, Versaillesa, Izmira, Napulja, puno kostima, raskošna scenografija... Čini mi se da je u pitanju produkcija koja zahtjeva budžet od barem 40 milijuna eura. Još nitko nije do kraja zagrizao.
S obzirom na predviđenu svotu, pretpostavimo da se film snima u Hollywoodu, a vas pitam koji bi glumac bio idealan za ulogu Obediaha Chalona?
Definitivno mora biti Englez. Možda Alfie Allen ne bi bio loš, znate ga iz “Igre prijestolja” u kojoj glumi Theona Greyjoya.
U romanu su precizno opisane karte trgovačkih ruta kojima se družina kreće. Gdje ste našli sve te podatke?
Proveo sam puno vremena u izvrsnoj bavarskoj Državnoj knjižnici u Münchenu gdje živim. Imaju poseban odjel na kojem su isključivo stare zemljopisne karte, kao i odjel specijaliziran za osmanske studije. Tako sam mogao uživo gledati i opisivati rute kao da se njima krećem u 17. st. ili u povijesnim bilješkama pročitati detalje poput toga od kojeg je materijala bio sašiven kaput janjičara. Dobra stvar kod baroka je što su svi podaci iz tog doba odlično sačuvani.
Što trenutačno pišete? Možda novu knjigu o luksemburškom chefu Xavieru Kiefferu koji vas je proslavio?
Upravo sam završio još jedan SF triler. A Kieffer će se nakon šest knjiga opet vratiti, on mi je sljedeći projekt.
Tko vas je inspirirao za lik Xaviera?
On je čudak kojeg nikada nisam planirao smisliti. Jednog dana mi je samo ‘ušetao’ u glavu. Bio je potpuno formiran i nemam pojma odakle je došao.
Može li postati popularniji od Harryja Holea?
Teško. Čini mi se da je Nesbø nepobjediv.
Koji je recept dobrog krimića?
Osim zavidnog broja leševa, trebaju vam i tzv. crvene zastave ili lukav lažni trag koji će zbuniti čitatelja (pa i same likove romana) i odvesti ih na sasvim krivi put.
Marljiv ste autor koji je nakon “Kradljivca kave” napisao i dva SF romana, “Zemlju dronova” i “Hologrammaticu”. Hoćemo li ih uskoro čitati na hrvatskom jeziku?
To bi bilo izvanredno, ali koliko znam još ništa nije potpisano. A do tada, “Zemlja dronova” dostupna je u engleskom prijevodu.
Radnja distopijske “Zemlje dronova” bavi se Europskom unijom koja je postala mjesto apsolutnog nadzora na kojem je i društveno i politički prihvaćeno i dopušteno sve što je tehnički izvedivo. Vidite li doista budućnost u kojoj je tako nešto moguće?
Sve što je utilitarističko, što je sebično ili mu je svrha zgrtanje dobiti, u nekom trenutku postaje stvarnost. AI, genetika, bitcoin... disruptivna tehnologija ima tendenciju pregaziti sve prepreke.
U “Hollogramatici” pišete o budućnosti u kojoj bismo algoritmima mogli predvidjeti događaje. Takvi vjerojatni događaji mogu biti i zločini, što znači da bi algoritmi mogli predvidjeti zločin, a samim time i pomoći nam da ga spriječimo. To zvuči kao poželjna situacija, ali postavlja se i dilema ako pretpostavimo da nam je algoritam rekao da će biti počinjeno ubojstvo i unaprijed je identificirao krivca. Treba li tada tu osobu profilaktički kazniti dok je još nevina? Ako ne, znači li da bismo trebali dopustiti da se ubojstvo dogodi?
Zatvaranjem ljudi koji još nisu počinili zločin potpuno bismo uništili pravni sustav kakav poznajemo. To bi s vremenom ubilo i našu slobodnu volju. Ipak, mislim da bismo svejedno išli putem prevencije. Zamislite samo naslov tabloida: ‘Smrt djeteta je otklonjena jer je ubojstvo predviđeno’. Pa ljudi bi navijali za preventivna uhićenja.
Bilo da je riječ o knjizi, seriji ili filmu, krimić je Nijemcima omiljeni žanr, a i u ostatku svijeta interes neprestano raste. Kako to objašnjavate?
Kod Nijemaca dobro prolazi možda zato što su tako konzervativni. Oni vole da red uvijek pobjeđuje, a krimi-fikcija daje im tu iluziju.
Za seriju knjiga o chefu Kiefferu prilično ste istražili industriju hrane. Možete li nakon nekih spoznaja i dalje mirno u šoping i na ručak u pojedine restorane?
Sa svakom novom knjigom, to mi je sve teže. Blaženo neznanje. Čokolada, maslinovo ulje, sushi...samo su neke namirnice koje više gotovo ne konzumiram.
Što je najgore što ste otkrili?
Gdje da počnem? Spomenimo samo običan oljušteni češnjak...smučit će vam se znate li da ga više od deset sati dnevno prisilno gule ljudi u kineskim zatvorskim logorima. Nećemo dalje.
Pisanjem o skandalima u industriji hrane kao bivši novinar ljude pokušavate i romanima upozoriti na ono što se oko njih događa?
Većina skandala o kojima pišem je poznata, ali u smislu objava EU ili UN-a na mjestima na kojima to rijetko tko čita. Krimi-romani jedan su od načina da ti problemi masama postanu vidljiviji.
Koja je vaša spisateljska rutina?
Svaki dan idem u ured u devet ujutro i ne odlazim dok ne napišem 10.000 znakova. Budući da u uredu nemam hrane, cilj je biti što brži ili bih mogao skapati od gladi.
