Izgubljeni ljudi i izgubljeni životi – to je najkraći i najtočniji opis svih ljudi iz romana “Mali Dragulj” (Fraktura, urednik Seid Serdadević, prijevod Latica Bilopavlović Vuković, 99 kuna). Autor mu je Patrick Modiano, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2014. godine, a Dragulj iz naslova zapravo je nadimak. Malim Draguljem jedna je mama zvala svoju malenu kćer. Ona se toga prisjeti kada jednog dana, na stanici metroa u Parizu, ugleda ženu u žutom kaputu. Je li to njezina majka, koja ju je napustila i za koju je čula da je umrla negdje u Maroku?
Iz tog slučajnog susreta u Parizu priča se vraća u prošlost. Pred očima čitatelja odmata se nesretno djetinjstvo, teku dani djeteta izgubljenog u postojanju u kojem nema prave obitelji ni prave majke. Ima tek mnogo strahova, koji lome i mladu djevojku. Ona ne može pobjeći od tog i takvog traumatičnog djetinjstva, u kojem je, baš poput poštanskog paketa, šalju k rođacima na selo s kartonom na kojem je napisana adresa. Ona počinje opsesivno slijediti ženu za koju ni u jednom trenutku nije sigurna je li to njezina majka ili je to samo uobrazila. Potraga kroz ulice i podzemnu željeznicu Pariza, razgovori s pazikućom... sve je obavijeno autentičnom atmosferom nesreće koju može stvoriti samo veliki pisac, iako “Mali Dragulj” ne spada među njegove najveće romane (da bi ga se upoznalo najbolje je početi s “Ulicom mračnih dućana” koju je Zlatko Crnković vrlo davno, početkom osamdesetih, objavio u tada najutjecajnijoj Hit biblioteci zagrebačkog Znanja).
Modiano kroz opisanu potragu djevojke, ne za majkom, već za vlastitim identitetom, zapravo stvara filmske slike. Čitatelj “vidi” Pariz iz šezdesetih godina 20. stoljeća, pije viski u zadimljenim kavanama, probija se kroz napučene ulice svjetske metropole, odsjeda u jadnim sobama pansiona u kojima svijetle zelena svjetla radioaparata, na kojima se gumbima pomiču skale i traže stanice cijelog svijeta... Glavna junakinja ipak ostaje nedokučiva. To joj je sudbina, jer baš kao što nema prošlosti, jasno je da za nju nema ni budućnosti. Nimalo slučajno posao će pronaći kod obitelji koja također zanemaruje svoje dijete, djevojčicu koja luta ulicama Pariza ne bi li se tako prestala bojati mraka. Modiano ne nudi “recepte” za – kako se to danas moderno kaže – disfunkcionalne obitelji. On ne osuđuje, ne objašnjava, ne traži motive i uzroke, niti nudi rješenja. On samo, poput kroničara epohe, bilježi da i takvi izgubljeni ljudi (i djeca) žive tu oko nas. Ne treba nas stoga zavarati vrijeme i mjesto njegove priče, jer možda baš danas neka djevojka krene za ženom u žutom kaputu s neke zagrebačke tramvajske stanice.
